Gubi im se svaki trag: ŠTA SE DESILO OVIM LJUDIMA?

Hiljade ljudi širom svijeta nestaju bez traga svaki dan. Najčešće se radi o ubistvima, otmicama ili samoubistvima, i eventualno policija uvijek uspije otkriti tijelo nesretnika i uzrok njegove smrti. Ipak, bez obzira koliko policija danas brzo rješavala slučajeve i savremena forenzika napredovala, i dalje postoje jezivi slučajevi koji ostaju nerazjašnjeni decenijama. Nestanci ovih ljudi nude više pitanja nego odgovora, a što dublje kopate po detaljima njihovih nestanaka, svari postaju sve zamrštenije.

GDJE SU DJECA PORODICE SODER?
Na Badnje veče 1945. godine porodica Sodder je zaspala u porodičnoj kući, ne sluteći kakva ih tragedija očekuje. Bračni par Džordž i Dženi Soder i njihovo devetero djece, živjeli su u velikoj kući u gradiću Fajetevil u Zapadnoj Virdžiniji. U toku noći, izbio je požar u kući, otac i majka su uspjeli pobjeći sa četvero svoje djece, dok je petero mališana ostalo zarobljeno na spratu kuće koja je izgorjela do temelja. Ipak, poslije detaljne pretrage, tadašnja policija nije uspjela pronaći niti jedno tijelo djece, pa čak ni njihove kosti!

U početku, istražitelji su sumnjali da su tijela nesretne djece bila kremirana u požaru, ali su ubrzo zaključili da bi to bilo nemoguće jer je kuća izgorjela suviše brzo. Shrvani roditelji su zbog toga pomislili da su im djeca možda i dalje živa, pa su postavili bilborde, uključili su se i mediji, a bila je ponuđena i nagrada za bilo koga ko javi neku informaciju, ali od djece nikada nije otkriven niti jedan trag. Vrijeme je prolazilo, a onda su se roditelji sjetili da su nekoliko dana prije požara dolazili prodavači osiguranja i prijetili mogućim požarom, spominjući djecu. Jedan od njih, italijanskog porijekla, je čak rekao da će Soderi platiti zato što je Džordž širio laži o Musoliniju po gradu. Porodica je pored kuće pronašla čudne predmete koji su ukazivali na namjerno podmetanje požara.
A onda, 20 godina nakon požara, Soderovi su poštom bez povratne adrese primili fotografiju. Na njoj je bio Luis, jedno od njihove djece koja su navodno izgorjela u požaru. Na poleđeni je pisalo: Luis Soder. Volim brata Frenkija. Ilil dječaci A90132 (ili A90135).

Nesretni roditelji su pokušali da ponovo istraže sudbinu svoje djece, ali umrli su ne otkrivši šta se zaista dogodilo.

POSADA DUHOVA
Cepelini su jedno vrijeme bili veoma moderni i popularni, posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata.  Davne 1942. godine, američki poručnici Ernest Cody i Charles Adams u svom cepelinu L-8, patrolirali su nebom San Franciska. Krenuli su prema Faralonskim ostrvima kako bi ispitali prijavljenu naftnu mrlju u zaljevu.

Nakon nekog vremena, patrolni čamci i posade više ribarskih brodica primjetili su da je cepelin odjednom izgubio visinu, a zatim da je iznenada povučen nekoliko stotina metara uvis. Kontrolni toranj je očajnički pokušavao da uspostavi kontakt sa dvojicom vojnika, ali uzalud. Cepelin L-8 je nestao bez traga. Svjedoci su tvrdili kako je vazdušni brod nestao u sivom oblaku, jedinom koji se nalazio na čistom vedrom nebu, a kada je oblak otplovio nestao je i cepelin. Skoro dva sata kasnije, vazdušni brod je pronađen potpuno neoštećen na plaži, ali bez traga dva vojnika. Njihovi padobrani su još uvijek bili u netaknutoj letjelici, a radio i ostala elektronika je besprijekorno radila. Nije bilo nikakvih tragova krvi ili dokaza da se u kabini desila tuča ili bilo šta nepredviđeno.
Mnogi su zbog toga povjerovali da su vojnici bili žrtve otmice vanzemaljaca, a kako ni do danas njihova tijela nisu pronađena, policija ih je prozvala posadom duhova i zatvorila slučaj.

POSLJEDNJI LET AMELIJE ERHART
Amelija Erhart, rođena 1897. godine u Kansasu, bila je američka pionirka avijacije i jedan od najvećih boraca za prava žena. Amelia je prvi put poletjela 1919. godine, i postala je prvom ženom koja je preletjela Atlantik sasvim sama između 20. i 21. maja 1932. godine.

Nešto prije svog 40. rođendana, krenula je u avanturu koju niko do tada nije uspio niti se usudio da oproba. Krenula je na let oko svijeta, i željela je da preleti Zemlji na dužini Ekvatora. Od početka se činilo da je ovaj poduhvat osuđen na propast. Prvi pokušaj 1937. godine je prekinut zbog udesa u kojem niko nije bio povrijeđen. Iste godine, sa svojim navigatorom Fredom Nolanom pokušala je ponovo. Letjela je prema Hovland-Ostrvu gdje je još jednom htjela da napravi međustopno slijetanje zbog sipanja goriva i odmora prije završne faze leta. Međutim tu nikada nije sletjela, a nakon nekoliko pokušaja radio kontakata sa zemljom, avionu se gubi svaki trag.
Prema navodima istražitelja, avion je tokom leta ostao bez goriva što je prouzrokovalo pad, dok neki stručnjaci smatraju da je Amelija prije smrti, sletjela na ostrvo po imenu Nikumaroro koji pripada Kiribatima. Najveća akcija potrage u dotadašnjoj istoriji pokrenuta je nakon njenog zadnjeg javljanja sve do 19. jula 1937. kada je američka vlada odustala od dalje potrage.
Njeno tijelo, tijelo Freda Nolana i ostaci njihovog aviona nikada nisu pronađeni.

NEOBJAŠNJIVI NESTANAK ČUVARA SVJETIONIKA
Flanan Isles je mala skupina ostrva kod obale Škotske, smješteni na glavnom pomorskom putu u tim vodama. Na jednom od njih, izgrađen je veliki svjetionik koji pomaže u navigaciji brodova.
Muškarci su bili zaduženi za očuvanje svjetionika , a 1900. godine to su bili Tomas Maršal, Džejms Dukat i Donald Mekartur. Prijavili su se na dužnost u trajanju od 14 dana, ali svoju smjenu nikada nisu završili. Naime, 26. decembra 1900. godine, ostrva su pogođena snažnom snježnom olujom. Manji brod je poslan u Vanjske Hebride među otoka Flannan, a njegovo odredište bio je upravo svjetionik na Eilean Mòru. Otok je bilo u potpunosti pust osim svjetionika i njegova tri čuvara. Brod je sa sobom nosio zalihe i novu posadu, ali je zakasnio zbog oluje. Kada je brod stigao na Eilean Mòr, čuvarima nije bilo ni traga.


Kada su spasioci stigli do svjetionika, sve je djelovalo vrlo čudno. Unutrašnjost svjetionika je bila normalna, a lampe su u sebi imale dovoljno ulja da bi sijale i osvjetljavale prostorije. Stol je bio postavljen za jelo, a kreveti su bili razmješteni. Jedino što je bilo neuobičajeno jeste da su falile dvije kabanice. Ostala je samo jedna, koja je pripadala Donaldu Mekarturu. Ako izašao na oluju, izašao je samo u svojoj tankoj odjeći. Nikada nije utvrđeno šta se tačno dogodilo jer za to jednostavno nije bilo dokaza, a pretpostavlja se kako je sva tri čuvara u more povukao snažan val kada su išli osigurati drvene sanduke na zapadnoj platformi svjetionika.
Iako, to i dalje ne objašnjava grubo kršenje protokola, jer je jedan čuvar uvijek morao ostati u svjetioniku. Njihova tijela nikada nisu pronađena.

(aura.ba)

Komentari

komentara