Enis Bešlagić: Radio sam na groblju i naučio, kraj pokaže kakav si bio čovjek, ili ti na grobu raste cvijeće ili ga psi zapišavaju!

I dalje stojim u redu u pošti, niko me ne propušta niti ja to želim. Ljudi se slikaju sa mnom tek kad svatko obavi svoje. Pristupačan sam i dostupan, a crveni tepih mi je više opterećenje nego prirodno stanište

S djecom iz ‘Zvjezdica’ razgovaram kao i sa svojom djecom. Dam i kritiku i pohvalu, kaže Enis Bešlagić (43). U trećoj sezoni show glumac ne skriva da i on ima tremu uoči početka svake epizode ‘Zvjezdica’.

– Imao sam tremu i s 20, kad sam upisivao Akademiju i povraćao od nje. I djeca i odrasli imaju tremu. Nema dijete veću tremu od mene – kaže. Na dječje suze je jako osjetljiv, no razlikuje iskrene i tužne od obijesnih. U prošloj je sezoni, priča, jedno dijete plakalo jer mu mama nije kupila iPhone6, prenosi 24sata.

– Svaka ona iskrena suza ima razlog zašto je potekla. Nitko nije imun na to. Najosjetljiviji sam na bolesnu djecu koja više ni ne plaču, nego hrabre drugu djecu – kaže Enis. Tokom snimanja i druženja s malim natjecateljima nerijetko se prisjeti i djetinjstva. Kao klinac je s ekipom iz ulice brinuo o svim psima i mačkama u susjedstvu. Društvo iz zgrade natjecalo se tko će prema njima biti brižniji, koga će životinje više zavoljeti. Pamti da je svako malo doma donio ostavljenu životinjicu, a nerijetko bi i ostale kod njega.

– Od malih nogu sam imao empatiju prema svim živim bićima. Nikad nisam ni cvijet zgazio, a kamoli imao loš odnos prema životinjama. I danas sam aktivan kod njihova udomljavanja, sterilizacija, cijepljenja… – govori glumac. Pamti i da su kao djeca bili samostalniji od ovih danas. Čini mu se da današnji klinci dobiju sve što požele.

– Ako im roditelji ne mogu ispuniti želju, uzet će i kredit da klinac dobije što hoće. U moje vrijeme bilo je dosta ozbiljnijih razgovora i bio sam upućeniji u socijalno-društveni odgoj. Danas djecu odgaja mobitel, Google, malo je razgovora s roditeljima. Zatvoreni su u svoj svijet, ne pričaju, a mi bismo sve znali kad bi nas otac pogledao – prisjeća se. Samo pet godina unazad bio je, kaže, previše emotivan, ljudima nije znao reći ‘ne’.

– Sad sam to naučio jer sam shvatio da ni emocija nije za svakoga. Puno je onih koji će iskoristiti dobre namjere. Sad lakše procjenjujem ljude i prepoznam tko gura svoj interes – priča.

Jedini je naš glumac koji je ‘male ljude’ nazvao zlatom svakog društva. Voli popričati s tetama u dućanu, pošti…

– I dalje stojim u redu u pošti, niko me ne propušta niti ja to želim. Ljudi se slikaju sa mnom tek kad svatko obavi svoje. Pristupačan sam i dostupan, a crveni tepih mi je više opterećenje nego prirodno stanište – rekao nam je Enis. Svoju djecu, kćer Asju (14) i sina Maka (11), naučio je da budu veseli, dobronamjerni prema svima, da poštuju starije, budu ponizni, nikad oholi.

– Ne mogu ih učiti da budu nindže te se obrane od svih i svega. Oni su već izgrađeni ljudi. Sretan sam jer imaju jaku emociju, empatiju prema ljudima – kaže Enis. Primjećuje da se Mak pomalo nameće s duhovitim komentarima. U sinu vidi glumački potencijal puno veći nego što ga je on imao u Makovim godinama. No Mak se, kaže, zasad ne vidi u glumi.

Toplom odnosu prema ljudima naučio se rano, kad je kao izbjeglica u Münchenu radio na groblju.

– Tamo sam naučio da kraj najbolje pokaže kakav si bio čovjek. Ili ti na grobu raste cvijeće ili ga psi zapišavaju. Važno je kako živiš svaki dan jer ne znaš kad stiže kraj – kaže Enis kojemu će nadolazeće ljeto biti radno i opuštajuće.

Komentari

komentara