Džana O. iz Odžaka: Nevidljiva sila koja me udarala u prsa braneći da izađem iz kuće – bio je sihir ispod kućnog praga!

Kad bih se natjerala da krenem vani, na kućnom pragu bi me nešto svom silinom udarilo u grudi! Branila mi je nevidljiva sila da izađem iz kuće. Nešto bi me steglo u prsima, srce bi počelo mahnito da udara…Kasnije su mi objasnili ljekari da je to anksioznost, panični napadi. Liječili su me Xanaxom i Zoloftom pa nekim pilulama od kojih sam trebala vještački biti sretna. Znate – ono na silu. Ali nije išlo. Bila sam sve nesretnija.

– Unazad posljednje tri godine, prekinula sam sve kontakte s ljudima s kojima sam se družila. Napustila sam fakultet i posao koji sam povremeno obavljala (čuvanje djece i ispomoć u jednom restoranu). Ostavila sam Edina, momka koji je bio čitav moj svijet. Obrisala naloge na Facebooku i Instagramu, povukla se u sebe i neki svoj čudni svijet te se trzala na zvono na vratima ili zvuk telefona.

– Čudno mi je to bilo tada shvatiti, a danas objasniti, ali, svega me bilo strah. Svega sam se bojala. Vožnje liftom, neke malo strašnije scene na TV-u. Zvono na vratima signaliziralo mi je da me traži policija iako nisam bila nikakav prijestupnik, a na zvuk telefona sam dobijala iste pomisli.

– Ljekarska dijagnoza glasila je: stres. Tek tako, stres! Od čega, kako i što, niko nije znao. Analizirala sam sama sa sobom ali i sa psiholozima prošlost, tragajući za nekom traumom koja bi mi prouzrokovala novonastale patnje ali, uzalud. Moj je život bio svila i kadifa. Roditelji i starija braća su me čuvali i pazili kao malo vode na dlanu. I momak i njegova porodica. On je bio jedinac, njegovi jedva čekali da im snaha postanem. A onda, preko noći, kao da skrenuh s uma – uvodi nas u svoju ispovijest Džana iz Odžaka.

 Pilule za vještačku sreću

Ona je danima i mjesecima zazirala od ljudi i skrivala se u sigurnom utočištu – svom krevetu.

– Kad bih se natjerala da ustanem i krenem vani, na kućnom pragu bi me nešto svom silinom udarilo u grudi! Branila mi je nevidljiva sila da izađem iz kuće. Nešto bi me steglo u prsima, srce bi počelo mahnito da udara te bih se brže bolje vratila da ležim. Kasnije su mi objasnili ljekari da je to anksioznost, panični napadi. Liječili su me Xanaxom i Zoloftom jedno vrijeme, pa promijenili terapiju. Pila sam neke pilule od kojih sam trebala vještački biti sretna. Znate – ono na silu. Ali nije išlo. Bila sam sve nesretnija.

– Nisam imala volje da se obučem, dotjeram, našminkam; Edina, koji je skapavo za mnom, nisam mogla da vidim, a on nije mogao da prihvati raskid.

– Težak oblik kliničke depresije – dodao je svoju dijagnozu jedan privatni ljekar kojeg smo posjetil u Sarajevu.

– Do njega smo, moram napomenuti, putovali čitav dan. Povraćalo mi se, nesvjestalo, gušilo me nešto. Ko to ne doživi teško će razumjeti. Iz čista mira više nisam smjela zaspati bez upaljenog svjetla jer su mi se priviđali neki likovi, bilo me je strah i samo sam mislila na to kako će se pojaviti neko i, odvesti me na neko mračno mjesto – prisjeća se Džana.

Bojala se hodati ulicom, njene je sjene bilo strah. Sve češće je zapadala u teška psihička stanja, noću je dobijala gušenje, plakala je bez ikakvog povoda. Ruke su joj bile hladne, ukočene često, noge oduzete, srce plašljivo, znojenje prekomjerno svakodnevnica…

– Ispočetka sam mislla da će proći naglo kao što je i došlo. No, kako je vrijeme odmicalo, zapadala sam u sve veću depresiju zabrinuta da ću ostati takva do kraja života. Tada sam poželjela da se ubijem

– Kakav je to život kad ste non stop pod stresom, tjeskobom. Nisam smjela iz kuće izaći, a i kad bih izašla sva omamljena od tableta, nisam smjela cestu preći. Viđala bih neke, svima drugima nepostojeće i nevidljive šlepere, kako jurišaju na mene. Umislila bih da se kuće obrušavaju na mene i slično – prisjeća se nerado Džana.

Vidjevši je nemoćnu i izgubljenu, roditelji se odlučuju za pribjeg alternativnoj medicini. Otpočinje uzaludno traganje. Smjenjivali su se raznorazni vidari, bioenergičari, hipnotizeri, tarot i drugi “majstori”.

 Žena koja “čupa” iz mrtvih

– Tek prije nekoliko mjeseci smo čuli za vidovitu Leu. Navodno, žena je to koja “čupa iz mrtvih”. Bila je to prekretnica. Osjećala sam da mi je Lea zadnja stanica. Ako mi ona ne pomogne, ne gine mi ludnica – bila sam ubijeđena.

– Ali, pomogla mi je. Od nje saznajem da mi je ispod kućnog praga postavljen sihir. Nalaže nam da ga uzmemo u rukavicama i bacimo u rijeku. Zatim počinjem s nošenjem hamajlije “99 Allahovih imena”. Odmah mi biva bolje. Saznajem da mi je zlo bilo napakovano od prve komšinice. Ona nikako nije mogla podnijeti moju vezu s Edinom. Namjeravala ga je spojiti s kćerkom, samo dok se kćerka vrati iz inostranstva. Zbog lošeg glasa koji ju je bio, nije bilo baš nekih šansi da će je neko oženiti, pogotovo iz komšiluka gdje se sve znalo o njoj. Tu je magija trebala odraditi svoje. Prvo mene eliminisati, izbaciti iz igre pa učiniti da se Edin zaljubi u njenu kćerku.

– Sve je to ta vještica i priznala. Leine moći su je natjerale, mene izliječile. Sve je ružno nestalo; i nervoza u želucu, strahovi, tjeskobe, bezrazložan plač, ama baš sve. Sada se osjećam fenomenalno zahvaljujući Leinim metodama koje su iz mene izvukle svu negativnu i nagomilanu energiju. Ne pijem nikakve tablete, bez straha izlazim iz kuće, s Edinom sam nerazdvojna, u međuvremenu smo se i vjenčali, čekamo naše prvo dijete…