Duhovni iscjelitelj efendija Amel iz Tešnja: DŽINI STRAHUJU OD MENE!

Najlakše je upravljati s onim ko nema obaveze, ko nema posla da mu okupira um. A kad je insan dokon i bez obaveze, njega šejtan lako upravi i u kafanu, kladionicu, zulumćarski posao kakav…

Vidovnjak i duhovni iscjelitelj, efendija Amel iz Tešnja, jedan je od najmlađih, a po pričama njegovih klijenata, i najboljih duhovnih iscjelitelja u BiH. Ovaj izuzetno cijenjeni iscjelitelj, studirao je islamske nauke, a svijet duhovnog liječenja, privlačio ga je oduvijek. U duhovni svijet svih religija ušao je sa dvadeset godina. Njegovo znanje skoro da nije ovozemaljsko. O duhovnoj medicini priča s oduševljenjem, tvrdi da je to moć i blagodat koju treba iskoristiti. Pripada poznatoj lozi hodža i hadžija. Zadnja je stanica mnogim nevoljnicima, a za Auru je ispričao jedan od slučajeva iz svoje prakse gdje je spasio šejtanskog utjecaja jednu cijelu porodicu iz Doboja.

– Glava te porodice, Ibro, vitalni 62-godišnjak, obratio mi se prije nedavno prvi put. Žalio se da mu ništa ne ide od ruke.

– Klanjam, postim, sadaku dajem, žena isto ali, djeca me ne slušaju. Šta da radim, dobri moj efendija – zavapio je.

Društvo šejtana

– Njegov stariji sin dobrano je zagazio u četvrtu deceniju života, a nije ni pomišljao da se ženi. Nešto mlađi sin je krao od njih novac i trošio ga po kladionicama.

– Sažalim se ja. Znam Ibru iz viđenja. On i žena mu rade k’o crnci, od jutra do mraka. Imaju krave, zemlju obrađuju, a kako su godine prolazile, nadali su se da će ih sinovi zamijeniti , pomoć im biti. Nadali se snahama, unučadima ali, sinovima je ideja o ženidbi i radu bila strana.

– Vidio sam ja odmah da su njih džini zaposjeli. Znaj dobro, još su naši stari govorili, kad vidiš beposlenog insana, bježi od njega. On nije sam, u društvu je šejtana. Šejtan voli ljude odvoditi u stranputicu. Najlakše je upravljati s onim ko nema obaveze, ko nema posla da mu okupira um. A kad je insan dokon i bez obaveze, njega šejtan lako upravi i u kafanu, kladionicu, zulumćarski posao kakav – pripovijeda Amel.

Priču dovršava Ibro. Pozvao nas je da ispriča kako mu se život promijenio za 180 stepeni nakon susreta s efendijom Amelom.

Da me ne prepoznaju

– Bilo je kod nas svega, ne smijem vam sve ni kazati da me ko ne prepozna u priči. Ali, oba sina su skrenula s pravog puta. Nevolje su počele prije nekih osam godina kad je jedna cura počela oblijetati oko mene. Skovitlala mi se oko glave nudeći svoje “usluge”. Kad god ja siđem u grad, ona se stvori, te da nešto pita, ispriča, pohvali se…

– Bjež tamo, nalet te bilo, govorih joj ja, nisam ti ja od tog posla! Oženjen sam, čestit, nađi ti sebi šta mlađe.

– Nemaju mlađi para – odgovorala je ona.

– Uglavnom, jedva je se kutarisah, i ne znajući da mi se ona osvetila. Bacila je još tad magiju na mene pa mi je sve krenulo naopako. Zdravlje se naruši, moje i ženino. Sinovi nam okrenuše leđa. Svega je bilo. Ali, Amel je skinuo tegobu sa nas. Eno sad, oba sina klanjaju, rade, manuli se besposličarenja. Stariji sin uveliko viče kako se mora oženiti. Eh, da mi je barem pamet ova bila pa da sam još prije posjetio Amela…ali eto, kad je suđeno, ne može prije – ispričao je Ibro.

 Snaga mog učenja je neopisiva, džini me se boje

– Kad mi čovjek dođe, i kad vidim u čemu se konkretno ogleda njegov problem, u zavisnosti od problema slijedi i moja pomoć. Učim na vodu, po potrebi napravim i hamajliju, ali uvijek naglašavam, najbolja je pomoć okretanje vjeri i Bogu. Posrednici vam nisu potrebni! To kažem svakome ko mi dođe ali pomoć ne odbijam pružiti. Nažalost, neki su ljudi toliko ograjisali ili im je napravljena tako strašna magija, da apsolutno nisu u stanju sami sebi pomoći. Džin koji boravi u njima im to ne dozvoljava.

– Skoro mi je došao čovjek, iznuren od dugogodišnjih napada džina. Oduzimali su mu naizmjenično moć govora, čulo vida, čulo okusa…nagovarali ga da se ubije, osiromašili ga, razveli ga od žene, ma bilo je svega. Znao je u čemu je problem taj čovjek i pokušavao je sam sebi da pomogne. Uzeo bi abdest i krenuo da klanja, ali bi mu potekla krv, izgubio bi abdest pa bi krenuo sve ospočetka. I opet ili bi izgubio abdest ili bi se desilo nešto što bi ga onemogućilo da ispuni vjersku dužnost. Na koncu, došao je meni, ja sam mu pomogao. Mnogima tako ne ide od ruke ni da zatraže pomoć, ali većina uspije doći do mene, da im pomognem.

– Ja učim i tjeram te džine iz i sa te osobe unesrećene, borim se sa njima i oni u konačnici budu spaljeni. Ne prelaze na druge osobe niti ostaju na svijetu da žive i nanose štetu drugim ljudima. Pravi sam i istinski borac protiv džina. Snaga mog učenja je neopisiva, džini me se boje. Ubio sam ih na hiljade! Ja ih se ne bojim – kaže Amel, o čijem ćemo zanimljivom radu pisati i u narednim brojevima Aure.

 

Komentari

komentara