Duhovi ne štede ni holivudske zvijezde

Sjećam se da je jedna od prijateljica pomenula da ima ouija tablu za prizivanje duhova kojom ćemo prizvati Alfreda kako bismo tražile oproštaj. Za vikend su došle u moju kuću da prespavaju, pa smo sjele oko ploče i i postavile prvo pitanje: „Da li ovdje ima neki duh?“. Odgovor je glasio: „Da“. Bile smo uvjerene da niko od nas ne kontroliše tablu jer smo osjećale veliko zlo u sobi. Na pitanje da li je on Alfred Peker, sa police je poletjela jedna knjiga i pala na drugi kraj sobe. To je bila kap koja je prelila čašu. Vrišteći smo istrčale iz sobe, i na kraju smo mojim roditeljima priznale sve što smo uradile

Nema puno onih koji vjeruju u duhove, ali među onima koji su uvjereni da nešto nadnaravno postoji, ima puno poznatih osoba. Neke zvijezde su čak  javno progovorile o svom doticaju s paranormalnim pojavama.

 

 Osmijeh mrtve nevjeste

Američki glumac Kevin Sorbo najpoznatiji je po ulozi Herkulesa u popularnoj TV seriji Herkules: Legendarna putovanja. I dok je na filmskom platnu glumio neustrašivog mišićavog junaka, u stvarnom životu Kevin nije ni blizu toliko neustrašiv kao lik kojeg je tumačio – i to otvoreno priznaje. Naime, prije nego što je uplovio u glumačke vode, mladi Kevin je radio u jednom noćnom klubu u Minesoti. Kako bi se opustio nakon posla, Kevin je imao običaj da se sa djevojkom provoza putem oko jezera Vjat Rok gdje je jedne noći doživio jezivo iskustvo koje će ga pratiti do kraja života.

  • Posao u klubu je znao biti veoma stresan, pa bih nakon završetka smjene najviše volio otići u vožnju oko jezerea kako bih se opustio i uživao u zvukovima noći. Bila je ugodna avgustovska večer i djevojka sa kojom sam tada izlazio je bila sa mnom. Prozori su bili spušteni, slušali smo talase jezera i usput razgovarali. Prošli smo jednu krivinu kada smo ugledali ženu kako polako hoda pored puta. Bila je udaljena nekih stotinu metara od nas.
  • Približili smo joj se i tada smo shvatili da postoji nešto veoma čudno u vezi nje – na sebi je imala vjenčanicu i bila je mokra od glave do pete. Rekao sam djevojci: „Vidiš li tu ženu u vjenčanici?“ Odgovorila je: „Da, vidim!“. Oboje smo bili potpuno prestravljeni. U prolasku pored nje, okrenula je glavu i pogledala me pravo u oči. Imala je nevjerovatno tužan izraz lica, kao da je htjela da nam kaže: „Pomozite mi“. Zatim je opet polako okrenula glavu i nastavila da hoda. Imao sam osjećaj da je tražila nekoga ili nešto, a kada sam pogledao u retrovizor – više je nije bilo!

 

  • Morao sam zaustaviti auto jer sam znao da nešto nije bilo u redu s njom. Izašao sam iz auta dok me djevojka panično pokušavala zaustaviti. Povikao sam u tamu: „Ima li nekoga u blizini?“. Pjesma cvrčaka je bio jedini odgovor. Bio sam potpuno izbezumljen. Vratio sam se u auto i rekao djevojci kako vani nema nikoga. Morao sam opet pitati djevojku da li je i ona vidjela isto što i ja kako bismo bili sigurni da nismo poludjeli.

  • Sutradan sam se vratio na posao i svima u klubu ispričao šta nam se desilo. Jedna od konobarica probijedila i pozvala me da izađemo ispred. Rekla mi je: „Vidio si isto što i ja. Crnokosu ženu u vjenčanici sa tužnim očima i osmijehom! To je Nevjesta sa jezera Vajt Rok.“ Tada mi je ispričala cijelu priču.
  • Nevjestu je neko na dan vjenčanja ubio i bacio u jezero. Gosti su se zabavljali, bend je svirao i piće teklo u potocima. Svi su se zabavljali, kada je Nevjesta odjednom odšetala od gomile. Prošlo je više od petnaest minuta prije nego su gosti odlučili da krenu u potragu za Nevjestom, ali je nisu mogli nigdje pronaći. Njeno tijelo je kasnije pronađeno kako pluta jezerom, i legenda o mrtvoj Nevjesti sa Vajt Rok jezera je rođena. Njen duh, navodno luta okolinom jezera u potrazi za svojim mužem, a možda i kako bi se osvetila ljudima koji su joj oduzeli sve, i to na najsretniji dan u svom životu – ispričao je Kevin Sorbo svoje paranormalno iskustvo.

 

 

 

 

Bijes mrtvog kanibala

Glumica Dajana Nil, poznata po ulozi u TV seriji „Red i zakon“, kao djevojčica je na teži način naučila da se ne smije igrati sa svijetom mrtvih. Odrastajući u uspavanom gradiću u Koloradu, Dajana i njene prijeteljice zabavu su tražile na neobičnim mjetsima, pa su jednog dana odlučile da posjete grob zloglasnog kanibala. Bila je to jedna od najvećih greški u njihovim mladim životima.

  • Litlton u Koloradu bilo je veoma dosadno mjesto za jedanestogodišnju djevojčicu. Moje prijateljice i ja smo uvijek imale avanturistički duh i voljele smo slušati o pričama iz prošlosti. Početkom sedmog razreda, učiteljica nam je pričala o naseljavanju Zapada, lovcima na zlato itd. Od nje smo prvi put čule i jezivu priču o kanibalu Alfredu Peckeru, kojeg je zajedno sa prijeteljima zatekla mećava na prelasku Roki planina, a on da bi preživio odlučuje da ih pojede. Nakon što smo saznale da je kanibal Alfred sahranjen u Litltonu, morale smo otići na njegov grob.

 

  • Poslije škole, nas tri smo skočile na svoja bicikla i krenule prema groblju. Nakon dužeg lutanja, uspjele smo pronaći njegov nadgrobni spomenik. Bile smo pomalo razaočarane jer je izgledao poput svih ostalih grobova. Valjda smo očekivale nešto više od posljednjeg počivališta jednog kanibala… Tražile smo zabavu i uzbuđenje, a kako je nismo pronašle, počele smo da se glupiramo. Skakale smo, pjevale, plesale i glasno izazivale tog jezivog kanibala, što nije bilo nimalo pametno.
  • Odjednom, sve tri smo se ukopale u mjestu i ućutale. Imale smo osjećaj kao da nas neko posmatra, a dlake na vratu su nam se naježile. Nevjerovatno je da su tri osobe imale isti osjećaj u isto vrijeme.  Pogledale smo se i tiho dogovorile da ćemo skočiti na bicikla i odjuriti što dalje od groblja. Sve vrijeme smo osjećale kao da neko trči za nama. Iza nas nije bilo nikoga, ali neko ili nešto nas je definitivno jurilo. Već je bilo kasno i svaka je otišla svojoj kući.
  • Te večeri, ležala sam u krevetu pokušavajući da zaspim ali to je bila nemoguća misija. Osjećala sam neki nemir, čula sam svaki zvuk koji je dopirao izvana. Naposljetku sam nekako zaspala, ali sam se iznenada probudila jer sam osjećala neku prisutnost u sobi. Neko me posmatrao. Bila je to neka crna, gusta masa. Poput zlog oblaka koji se nadvio iznad mog kreveta. Nisam mogla da se pomaknem niti da vrisnem. Htjela sam da zovem roditelje koji su bili u sobi iznad mene, ali bila sam paralisana! Ta crna masa me prikovala za krevet i bio je to najveći strah kojeg sam ikada osjetila u životu.

  • Čula sam zvukove žvakanja i mrmljanja iznad svog lica i jedno sam mogla da pomislim: „Žao mi je Alfrede. Žao mi je, nismo željele da te uvrijedimo. Ali, on nije odlazio. To mučenje je trajalo satima, bila sam zarobljena u svom krevetu, tijelo mi se treslo od straha, sve dok se kroz prozor nije pojavilo prvo jutarnje svjetlo, a onda je crna masa jurnula prema prozoru i nestala. Čim sam shvatila da sam slobodna, otrčala sam u sobu svojih roditelja gdje sam im mucajući, sve ispričala. Naravno, nisu mi vjerovali. Tog jutra sam drugaricama prepričala kako sam provela noć, i složile smo se da smo napravile veliku grešku i da moramo učiniti nešto kako bismo smirili duhove.
  • Sjećam se da je jedna od prijateljica pomenula da ima ouija tablu za prizivanje duhova kojom ćemo prizvati Alfreda kako bismo tražile oproštaj. Za vikend su došle u moju kuću da prespavaju, pa smo sjele oko ploče i postavile prvo pitanje: „Da li ovdje ima neki duh?“. Odgovor je glasio: „Da“. Bile smo uvjerene da niko od nas ne kontroliše tablu jer smo osjećale veliko zlo u sobi. Na pitanje da li je on Alfred Peker, sa police je poletjela jedna knjiga i pala na drugi kraj sobe. To je bila kap koja je prelila čašu. Vrišteći smo istrčale iz sobe, i na kraju smo mojim rodtiteljima priznale sve što smo uradile, od posjete groblju do igre sa ouija pločom. Poslije toga, provela sam nekoliko sedmica spavajući u sobi svojih roditelja, sve dok moj otac jednog dana nije sišao u moju spavaću sobu i izgovorio neku molitvu, tražeći da je zli duhovi napuste. Strogo mi je rekao: „Ne prizivaj zlo u kuću!“. Nakon toga, sve se polako vratilo u normalu, ali mi je trebalo dosta vremena da ponovo osjetim mir u svojoj sobi. Uvijek ću pamtiti osjećaj straha i bespomoćnosti dok me crna masa zla pritiskala za krevet ne dozvoljavajući mi da se pomjerim čitavu noć – ispričala je Dajana Nil.

Bakina utjeha

Trostruka dobitnica EMI nagrade, Debi Alen samo je jedna u nizu poznatih ličnosti koje su imale dodira sa paranormalnim fenomenima. Odrastajući sa majkom koja je imala osjećaj za metafizičko, često je slušala o anđelima koji su uvijek pored nas. Njeno iskustvo sa paranormalnim desilo se kada je imala devet godina, roditelji bili pred razvodom, a ona je tražila utjehu gdje god je mogla dobiti.

  • Odrasla sam u Hjustonu, u Teksasu. Moj otac je bio ambiciozni mladi zubar, a majka pjesnikinja sa troje djece. Nadljudski se trudila da se probije kao pjesnikinja, što je za jednu Crnkinju bilo nezamislivo 50-ih godina prošlog vijeka. Nije bila okružena ljudima koji su razumjeli njenu genijalnost i kreativnost. Imala sam devet godina kada sam svjedočila prilično mučnom razvodu mojih roditelja, i neugodne scene u kući su me traumatizovale. Bila sam uplašena i zbunjenja. U glavi mi se vrtilo milion pitanja i nisam znala šta će se dogoditi ako nas otac napusti.
  • Jednog dana sam se igrala u svojoj sobi. Iznad kamina se nalazila slika moje bake koju nikada nisam upoznala. Nosila je zeleni kostim i prelijepo počešljanu kosu. Bila je prelijepa i osjećala sam kako me slika na neki način privlači. Dok sam posmatrala njeno lijepo lice, primjetila sam da iz slike izbija nekakvo svjetlo. Osvrnula sam se oko sobe, tražeći nešto što bi moglo uzrokovati svjetlo, ali ništa nisam uočila. Odjednom, svjetlo je izašlo iz slike i krenulo prema meni. Bila sam smrtno preplašena. Pobjegla sam, i a kada sam se vratila u sobu, svjetla više nije bilo.
  • Nisam nikome htjela da kažem šta sam vidjela, ali sam znala da se radi o nečemu veoma neobičnom. Kako oca više nije bilo u kući, utjehu i podršku sam pronašla u svojoj sestri Feliši koja mi je često pjevala dok ne bih zaspala. Jedne noći sam se probudila i vidjela kako pri dnu kreveta lebdi žena iz koje je izbijalo svjetlo. Uplašeno sam gledala kako se polako spušta prema meni. Shvatila sam da je to moja baka. Imala je isti kostim i frizuru kao na slici. Sjela je pored mene i rekla: „Nema razloga da se bojiš, sve će biti u redu!“ Milovala me po licu, i više se nisam plašila. Bilo je nevjerovatno. Ostala je tu sve dok opet nisam zaspala. Ujutro sam se probudila i pogledala po sobi. Nije je bilo. Otrčala sam majci da joj sve ispričam, i ona mi je sve povjerovala. Pitala me da li mi je baka išta rekla. Bila je sretna zbog njene posjete. Tada mi je ispričala kako je njena majka umrla mlada od tuberkuloze za koju tada nije bilo lijeka. Shvatila sam koliko joj je bilo teško da odrasta bez majke i vjerujem da je baka došla kod mene jer mi je bilo potrebno da me neko utješi i da mi kaže da će sve biti u redu, i zaista je tako i bilo – završava svoju ispovijest Debi Alen.

 

 

Komentari

komentara