Duboka i zdrava starost nene Sejde Zahirović (106) iz sela Vijesolići kod Breze: Hitnja i srklet nikom nisu donijeli dobra

Samo su orah i moja stara kuća ostali isti, demiri na pendžerima, ali i kalufni jastuci punjeni slamom, heklani i vezeni mojim rukama – kaže ova razborita i druželjubiva starica

razborita-i-u-106-toj

Razboritost i u 106-toj!

U brezanskom selu Vijesolići, koje pripada slivu rijeke Goruše, živi 106-godišnja nena Sejda Zahirović, zasigurno najstarija stanovnica u ovom dijelu naše domovine. Ova susretljiva i dobrodušna starica, koja se još ne žali na teže boljke i koju pamćenje još dobro služi, veli kako je dragom Bogu zahvalna što se naživjela „tolikijeh“ godina, „nagledala svega i svačega“ i što još „svojom rukom može kašiku prinijeti ustima“. Kaže uz lijep, starački osmijeh: – Od Bajrama sam nabrala još jednu godinu, pa ih sada imam 106!

Prije i sada

Od smrti neninog životnog saputnika prošlo je trideset i kusur godina i od tada živi sama pod krovom stare kuće ispred koje rado odsjedne kada je lijepo vrijeme. Kada navrate musafiri, koji ne „hite i ne srklete“ i imaju vremena da je saslušaju, ispriča poneku zgodu iz mladosti. Ruku na srce sve je manje takvih.

Od nene Sejde možete čuti kako nije upamtila svoje roditelje, udala se mlada, predeverala je tri rata, bilo je tegobnog života ali i lijepog života u vrijeme kada se nije hitilo kao danas i kada je život bio rahatniji.

– Dobri insanu, nije bilo struje, auta i asfalta,  ali se zdravije i sretnije živjelo i imalo se više vremena i pažnje među ljudima. Hitnja i srklet nikom nisu donijeli dobra – kaže ova nesvakidašnje draga i lijepa nana koja radije priča o veselim temama  koje potkrepljuje zdravom šalom.

Nikada nije sama

Nena Sejda živi sama, ali nikada nije sama. Ovu umilnu i druželjubivu staricu vole i oblilaze komšije. Sa rukom na srcu, punih usta, nena pominje konu Dišiju, koja je obilazi svaki dan, i Anidu, njezinu „djevojčicu iz sela“, koja ju je pazila i obilazila sve dok se nije udala.

– Zašikovala se i ode, Allah joj dade lijepu curicu, a plaho me je slušala, a i danas me obilazi – veli nena koja blagosilja i mnoge druge u selu koji joj priteknu u pomoć jer nema penzije. Nana to bolje kaže: –  „Dragi Allah im dao dobro zdravlje, svi me drže k'o malo vode na dlanu!“

Televizor kao hedija

Nena Sejda veli kako se mnogo toga promijenilo. Gledajući u stari orah ispred kuće kazuje:

-Samo su orah i moja stara kuća ostali isti, demiri na pendžerima, ali i kalufni jastuci punjeni slamom, heklani i vezeni mojim rukama. U kući nikad nisam imala radion ni televizor. Da bi mi bilo običnije u noćima, dobri ljudi sa televizije Hajat obradovaše me hedijom, novim televitorom, pa mi sada kuća ne zvoni tišinom!

„U moje doba se rahatnije živjelo“

„U moje doba se rahatnije živjelo“

(Mustafa Smajlović, aura.ba/arhiv magazina Aura)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!