Drevni žičani instrumenti odolijevaju modernom vremenu: Kad saz bije u pozne jacije….

Zahvaljujući zaljubljenicima u tradiciju sviranja i majstorima za izradu šargija i sazova, ovi drevni instrumenti su sačuvani od zaborava

Sadber Frljaković: majstor zlatnih ruku i slavujevog glasa

Sadber Frljaković: majstor zlatnih ruku i slavujevog glasa

U stara dobra vremena, kada se nije trčalo kroz život, šargija i saz su bili nezamislivi žičani trzaći instrumenti. Danas, da nije pojedinaca zaljubljenih u tradiciju sviranja, gotovo da bi izumrli. Šargija, ponegdje nazvana i tambura – samica, ili jednostavnije tamburica, stigla je na naše prostore u vrijeme Osmanskog carstva, u petnaestom stoljeću, kada je stigao i saz kome je domovina Iran.

Često se saz poistovjećuje sa šargijom, a ustvari radi se o dva različita instrumenta.

Šargija ima kratku dršku, a saz dužu. Ali glavna razlika je u perdetima – pragovima koji su drugačije postavljeni na ovim drevnim instrumentima. No, bolje to reče Slavko Marković, jedan od najstarijih “šargijaša” iz Živinica kod Dervente:

Slavko Marković je jedan od najstarijih i napoznatijih majstora za šargije

Slavko Marković je jedan od najstarijih i napoznatijih majstora za šargije

– Saz se kuca, a šargija tuče!

Magični zvuk

Kroz prošlost posebno su bili cijenjeni graditelji ovih drevnih žičanih instrumenata, a bilo ih je u gotovo svakom kraju naše domovine. Zanimljivost je u tome, kako reče “šargijaš” Sadber Frljaković iz Lukavca, da su ove instrumente gradili mahom majstori koji su znali lijepo zasvirati i zapjevati.

Sadberove rukotvorine

Sadberove rukotvorine

– Takve šargije imaju magični zvuk, a najbolje su one napravljene od crnog javora – veli Sadber nadaleko poznat po svom majstorluku, ali i lijepom glasu.

– Zahvaljujući ljubavi prema ovom najljepšem instrumentu iz čije duše se čuju najljepši zvuci, godinama izrađujem šargije, sazove, gusle i druge žičane instrumente, a moje rukotvorevine se mogu vidjeti na mnogim vašarima i sajmovima.

Ne bih mogao zamisliti sebe bez tambure i pjesme – kaže ovaj majstor zlatnih ruku i slavujevog glasa.

Marko Ćosić

Marko Ćosić

U ovim krajevima poznat je i Enes Imamović iz Mihatovića kod Tuzle, koji izrađuje šargije i sazove preko tri decenije. Na posebnom glasu su majstori sa područja Kalesije, grada šargije, a muzička skupina “Kalesijski zvuci” je najvjerniji čuvar tradicije.

U fojničkom kraju po majstorluku je poznat Adem Bureković, ali on je samo jedan od onih kojima trebamo biti zahvalni za očuvanje ovog drevnog instrumenta.

Oj, drvo javorovo!

Tradicija gradnje šargija i sazova uspješno se održava i na području Bosanske Posavine. Trebalo bi vremena i novinskog prostora da se nabroje glasoviti graditelji, po kojima se posebno ističe dervetanski kraj.

Među najpoznatijim tamošnjim graditeljima šargija i sazova su Slavko Marković, Marko Ćosić, Drago Kovačević…

Slavko Marković je najstariji i napoznatiji. Svoju prvu šargiju napravio je 1961. godine u svojoj jedanaestoj godini života.

– Do danas sam izradio na stotine šargija, ali i violina. Najčešće sam ih radio za članove muzičkih grupa koje njeguju tradicionalni zvuk dervetanskog kraja. Zanat sam naslijedio od oca, svojevremeno najpoznatijeg svirača i pjevača izvornih pjesama. Prvo sam naučio svirati na šargiji, da bih se potoom posvetio njihovoj izradi. Koristim drvo trešnje, vrbe, javora, a najbolje je drvo javorovo – ispričao je ovaj starina i zapjevušio:

– Oj, šargijo, drvo javorovo, ko te pravi nikad ne bolov’o!”

Enes Imamović druži se sa šargijama duže od tri decenije

Enes Imamović druži se sa šargijama duže od tri decenije

Šargija za Ginisa

Koliko je ovaj drveni instrument omiljen u dervetanskom kraju, najbolje kazuje spomenik šargiji podignut u Komarici pokraj Dervente. Najvjerovatnije da je to najveća šargija na svijetu. Dugačka je 4, 20 metara i kao takva komotno je mogla konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda.
/Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba/arhiv magazina Aura)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!