Aura Magazin za zdraviji život, kulturu življenja, alternativnu medicinu i sudbine
Zahvaljujući zaljubljenicima u tradiciju sviranja i majstorima za izradu šargija i sazova, ovi drevni instrumenti su sačuvani od zaborava
Sadber Frljaković: majstor zlatnih ruku i slavujevog glasa
U stara dobra vremena, kada se nije trčalo kroz život, šargija i saz su bili nezamislivi žičani trzaći instrumenti. Danas, da nije pojedinaca zaljubljenih u tradiciju sviranja, gotovo da bi izumrli. Šargija, ponegdje nazvana i tambura – samica, ili jednostavnije tamburica, stigla je na naše prostore u vrijeme Osmanskog carstva, u petnaestom stoljeću, kada je stigao i saz kome je domovina Iran.
Često se saz poistovjećuje sa šargijom, a ustvari radi se o dva različita instrumenta.
Šargija ima kratku dršku, a saz dužu. Ali glavna razlika je u perdetima – pragovima koji su drugačije postavljeni na ovim drevnim instrumentima. No, bolje to reče Slavko Marković, jedan od najstarijih “šargijaša” iz Živinica kod Dervente:
Slavko Marković je jedan od najstarijih i napoznatijih majstora za šargije
– Saz se kuca, a šargija tuče!
Magični zvuk
Kroz prošlost posebno su bili cijenjeni graditelji ovih drevnih žičanih instrumenata, a bilo ih je u gotovo svakom kraju naše domovine. Zanimljivost je u tome, kako reče “šargijaš” Sadber Frljaković iz Lukavca, da su ove instrumente gradili mahom majstori koji su znali lijepo zasvirati i zapjevati.
Sadberove rukotvorine
– Takve šargije imaju magični zvuk, a najbolje su one napravljene od crnog javora – veli Sadber nadaleko poznat po svom majstorluku, ali i lijepom glasu.
– Zahvaljujući ljubavi prema ovom najljepšem instrumentu iz čije duše se čuju najljepši zvuci, godinama izrađujem šargije, sazove, gusle i druge žičane instrumente, a moje rukotvorevine se mogu vidjeti na mnogim vašarima i sajmovima.
Ne bih mogao zamisliti sebe bez tambure i pjesme – kaže ovaj majstor zlatnih ruku i slavujevog glasa.
Marko Ćosić
U ovim krajevima poznat je i Enes Imamović iz Mihatovića kod Tuzle, koji izrađuje šargije i sazove preko tri decenije. Na posebnom glasu su majstori sa područja Kalesije, grada šargije, a muzička skupina “Kalesijski zvuci” je najvjerniji čuvar tradicije.
U fojničkom kraju po majstorluku je poznat Adem Bureković, ali on je samo jedan od onih kojima trebamo biti zahvalni za očuvanje ovog drevnog instrumenta.
Oj, drvo javorovo!
Tradicija gradnje šargija i sazova uspješno se održava i na području Bosanske Posavine. Trebalo bi vremena i novinskog prostora da se nabroje glasoviti graditelji, po kojima se posebno ističe dervetanski kraj.
Među najpoznatijim tamošnjim graditeljima šargija i sazova su Slavko Marković, Marko Ćosić, Drago Kovačević…
Slavko Marković je najstariji i napoznatiji. Svoju prvu šargiju napravio je 1961. godine u svojoj jedanaestoj godini života.
– Do danas sam izradio na stotine šargija, ali i violina. Najčešće sam ih radio za članove muzičkih grupa koje njeguju tradicionalni zvuk dervetanskog kraja. Zanat sam naslijedio od oca, svojevremeno najpoznatijeg svirača i pjevača izvornih pjesama. Prvo sam naučio svirati na šargiji, da bih se potoom posvetio njihovoj izradi. Koristim drvo trešnje, vrbe, javora, a najbolje je drvo javorovo – ispričao je ovaj starina i zapjevušio:
– Oj, šargijo, drvo javorovo, ko te pravi nikad ne bolov’o!”
Enes Imamović druži se sa šargijama duže od tri decenije
Šargija za Ginisa
Koliko je ovaj drveni instrument omiljen u dervetanskom kraju, najbolje kazuje spomenik šargiji podignut u Komarici pokraj Dervente. Najvjerovatnije da je to najveća šargija na svijetu. Dugačka je 4, 20 metara i kao takva komotno je mogla konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda.
/Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba/arhiv magazina Aura)
