Pažljivo pročitajte ovu priču! Donijeće vam smirenost i naučiće vas trpeljivosti.
Postojao jednom tibetanski monah koji je još za života važio za svetog čovjeka. Kod njega su po savjet dozaliti ljudi iz najudaljenijih krajeva, a važio je za osobu koja je uvek smirena i za čovjeka kojeg je nemoguće uvrijediti.
Čuje to neki pokvarenjak i riješi da ode da testira mudraca. Ode do njega i čim ga je ugledao počne da ga vrijeđa i ponižava najgore što je umio.
Nakon što mu je ponestalo uvreda na trenutak je zastao i zapanjen shvatio da je monah i dalje smiren i pribran kao i prije njegovog dolaska.
To mnogo iznervira pokvaranjaka pa nastavi da psuje još crnje i gore neko ranije, ali uzalud – činilo se da to mudraca uopšte ne dotiče.
Kada je ostao bez psovki i izgubio svu energiju, reši čovek da priđe monahu i sazna njegovu tajnu.
– Sinko, mogu li da postavim samo 2 pitanja? – upitao ga je monah progovorivši po prvi put.
– Naravno – reče čovek.
– Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon i dalje pripada? –upita mudrac.
– Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.
– A sada, sine moj, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvatam, kome ona i dalje pripada? – zaključi mudri čovjek, okrete se i ode.