Dr. Ibrahim Kajan: Kad ja pođoh na hidžamu u Sara'vo kod Elvira Bašića

Između terapeuta koje sam prepoznavao među svojim „FB prijateljima“, primjetio sam jednoga kojeg hvale njegovi pacijenti: Zove se Elvir Bašić. Nazvao sam broj 061 603 022 i uspostavio izravni kontak s mladim gospodinom (za mene, još uvijek, neobična zanimanja – koji, u narodu bi rekli: „Pušta krv“!). Nisam se pokajao…

Dr.Ibrahim Kajan

Donedavno nisam ni znao za riječ hidžama, a i da sam čuo za nju, ne bih znao što ona označava. Čuo sam je prvi put prije tri godine radeći na pripremi knjige „Grad velike svjetlosti“ sa strpljivim i na riječima štedljivim Edom Dž. On mi je spomenu prvi put tu riječ, hidžama, napominjući da je bio na „tretmanu“; gotovo u poetskom zanosu ispriča da je, obavivši ju „osjetio, pridižući se s terapeutskog stola, kao da mi je neki veliki teret pao s leđa i ramena“! Opisao mi je u najkraćim potezima, telegramski, u čemu se sastoji hidžama i kako se odvija. Pokušao sam se prisjetiti neke narodne, tradicionalne „poredbene terapije“ kojom se u nas od davnina „puštala bolesna krv“.

Jedino su mi pred oči iskrsavale pijavice iz ranog djetinjstva, one koje su starci vadili iz tegla i stavljali na svoje nožne listove…, ali ovo o čemu mi priča Edin, nešto je, očito, sasvim drugo! Nešto što mi je bilo nepoznato i nejasno.

Dakako, kao čovjek ovog vremena imam potpuno povjerenje u službenu medicinu, mada znam da nije svemoćna, kao i to da su, bar meni, u nekim slučajevima, tradicionalni lijekovi pučkih likara – bili djelotvorniji.

Legenda, u tom smislu, svakako mi je i danas plamteća zvijezda tradicionalne medicine iz vremena mojih roditelja – besmrtni Sadik Sade Sadiković iz Ljubuškog, te Stočanin Ahmet Karaica iz moje mladosti. Tradicionalna medicina, zabranjivana i opanjkavana, djejujući ispod razine službenog „radara“, ostala mi je upamćena iz prvih spoznaja „namještanja ruke“ kad sam je dječakom, igrajući se, slomio, ali i iz zrelog doba života, kad sam „alternativnom medicinom“, uz pomoć „bosanskog likara“ Muhameda Jašarevića, izliječio 1995. godine dugogodišnji čir na dvanaestopalačnom crijevu – koji se više nikada nije „javio“, bar zasad, a sad je septembar 2017. godine.

Što je hidžama, pitao sam se. Najisrcpnije i najkompetetnije odgovore nalazio sam u edukativnim člancima i intervjujima dr. Merima Omerhodžića.

„Hidžama je medicinska metoda koja spada u domen male hirurgije. Predstavlja metodu lokalnog puštanja krvi“ – piše dr. Omerhodžić. Puštanjem krvi iz potkožnog tkiva, organizam se oslobađa toksičnog „smeća“ koji se vremenom taloži u našem tijelu, preciznije: u potkožnom tkivu.

Smatra se da je krv, koja leži pod kožom, puna toksina i da to može izazvati bolnost. Oni se na pomenuti način evakuiraju iz organizma… Biološke materije koje moramo eliminisati nastaju kao proizvodi našeg metabolizma, a intenzivnije se stvaraju kao posljedica stresa, nekretanja te štetnih životnih navika (nespavanje, pušenje, sjedeći način života itd). Hemijske otpadne materije su toksini koje u organizam unosimo hranom, vodom i zrakom, te brojnim lijekovima…“

Hidžamu je preporučivao i sam Poslanik Muhammed alejhiselam. Bit će, valjda, upravo zbog toga – jer su „tradicijske“, „pučke“, od kojih su samo neke metode, poput akupunkture i homeoterapije, na primjer, prošle sitnozor suvremenih medicinskih provjera i dobile pristup javnosti, uzdižući ih iz primitivnih načina primjena u razinu zahtjeva suvremenosti i provjeravajući terapeute certificiranjem njihovih vještina i znanja.

Tako sam se odlučio potražiti sebi hadždžama, terapeuta za hidžamu – pošto sam baš idealan pacijent. Zdrav, ali pušač. Manje pokretan zbog intelektualog zanimanja, dugog sjedenja pred računarom, te izložen stresu možda za nijansu više od većine ljudi koji me okružuju. Između terapeuta koje sam prepoznavao među svojim „FB prijateljima“, primjetio sam jednoga kojeg hvale njegovi pacijenti: Zove se Elvir Bašić. Nazvao sam broj 061 603 022 i uspostavio izravni kontak s mladim gospodinom (za mene, još uvijek, neobična zanimanja – koji, u narodu bi rekli: „Pušta krv“!)

U zakazano vrijeme taksist me od Vječne vatre u Sarajevu povezao u Dobrinju, gdje je u Bulevaru branilaca Dobrinje br. 6, ordinacija registrirana kao BambinaBeauty Centar. Pomislio sam kako je sreća da sam ostavio svoj auto u centru grada, jer teško da bih sam pronašao adresu u ovoj modernoj sarajevskoj četvrti. Kad sam izašao iz taksija u sami suton, i mada je bilo 19.30, zrak je bio vrlo topal. Elvir me, u zakazano vrijeme, čekao i, nakon što sam mu uručio na dar nekoliko svojih knjiga, pitao me „ostajem li na hidžami ili ću i neku od masaža“, o kojima sam se, u najsažetijim rečenicama, već obavijestio u jednom od njegovih prospekata. Zanimala me samo hidžama.

Izmijenili smo kratki dijalog o stanju mog zdravlja, na koje se ne bih mogao požaliti, priupitao me jesam li imao nekih opetativnih zahvata a ja se našalih i rekoh da jesam, osim odstranjivanja žućne vrećice, bio podvrgnut operaciji cirkumencio vera, bosanski kazano – bijah osunećen jedne davne godine.

Tako sam prvi put lagao na medicinski stol, razgolićen do pasa, s blago spuštenim hlačama. Tijelo mi se naslanjalo na prsa i trbuh, a lice sam zaronio u prazninu kružnog uzglavlja na vrhu stola. Terapet me blago prešao dlanovima po cijelog leđnoj površi. Dezinfizirao je pokretima vješta znalca svog zanata. Meni s pak činilo da je po koži nanio neki blagi, gotovo neosjetni gel, jer mi je do nosnica dopirao ugodan tamni miris. Ugodno masiranje potrajalo je još nekoliko trenutaka, različito po pokretima ruku, dlanova i prstiju, pa je izgledalo poput minijaturne orkestracije jedne virtuozno uvježbane fizioterapeustke etide.

Potom sam na osjetio da mi na kožu postavlja jednokratne pneumatske čaše. Osjetio sam kako mi, isisavajući zrak, zateže kožu okruženu rubovima tih providnih kupica. Nisam ih izbrojio više od četiri, mada sam na svim fotografijama koje je hadždžam Elvir objavio na svom profilu – vidio da ih gotovo redovito bude šest. Kao da je pogodio što mislim u tom trenutku, rekao mi je:

„Zbog podosta sitnih madeža na nekim dijelovima leđa koje imate na leđima, ne bih sve čaše kolikoko ih uobičajeno stavljam a niti istim rasporedom.“

Tek što je to rekao, skinuo ih je i započeo s „zarezivanjem“ malim skalpelom, unutar „mojih“ kružnica, ne dubljim – rekao mi je – od 2.5 milimetra. Kad je „izbockao“ i posljednji krug, vratio je pneumatske čaše na okrugla polja – i glavni dio procesa se započeo odvijati…. čašice su se punile. Ne znam precizno koliko je vremena proteklo, možda 25-tak minuta ili 30, a možda i više – kad je hadždžam započeo odlijepljivanjem čašice i brižno prikupljati sterilnim papirnim ručnicima izlučevinu koja se „usisala“ u kupicama.

Uslijedilo je još jedno masiranje zasigurno s tankim nanosom s dezinfekcijskog sadržaja. Budući da su se na leđima, mislio sam, pojavljivale posljednji tragovi „krvi“ u kružnim mjestima leđne površi, terapeut je, da ne zamažem ljetnu košulju, fiksirao medicinske flastere…Potom mi je, prije nego ću ustati, iznenadnim potezima dlanova prešao lijevu i desnu stranu tijela, pa preko hlača i obje noga do stopala. U tom sam trenutku zažalio što nisam uz hidžamu, naručio i masažu. Tijelo mi je osjećalo rasterećenost i neku vrstu poletnog entuzijazma.

Pravdao sam tu pojavu više produženom ili posebnom, dodanom masažom u koju je tijelo dovođeno jednim od načina koje Elvir opisuje u svojoj bogatoj rukopisnoj knjizi pripremljenoj za štampanje – o kojoj će mi, koji trenutak kasnije, uz kafu s radošću autora, pričati.

Bio sam posljednji pacijent tog dana. Kako je na istom spratu zgrade, neposredno uz BambinaBeauty Centar zgodan kafić, Elvir me počastio makijatom, te se usput još jednom zahvalio na darovanim knjigama. Tada mi je rekao i nekoliko riječi o sebi. O tom da je jedan od četvorice sinova svog babe iz Krajine, koji nije bio u mogućnoti poslati djecu na studij nakon srednje škole.

Elvir je medicinski tehničar i osposobio se u vrsna fizioterapeuta. Za hidžamu se obučavao kroz niz seminara i posjednik je certifikata za primjenu stečenog znanja i svojih zavidnih vještina koje izvodi rukama, dlanovima i prstima. A što se tiče knjiga, reče mi na samom kraju, i sam će u najskorije vrijeme objaviti jednu kao autor, koja upravo prolazi fazu lekture.

Zanimalo me o kakvoj je knjizi riječ. Obećao mi ju je mailom poslati u pdf-u. Dan kasnije dobio sam – knjigu o masaž i hidžami kako ih on prakticita i što sve zna o tim temama! Moram priznati, nakon uvida u rukopis, da me mladi autor doslovno zadivio! To nije bilo kakva početnička knjiga, nego u najdoslovnijem smislu – vrlo dobro pisani, pregledni priručnik o bezbrojnim vrstama masaža, ali i cijelom skalom „pozadinskih“ zalaženja u čisto medicinske aspekte na koje treba paziti prije pristupanja bilo kojem obliku tretmana, od onih uobičajenih masaža – za relaksiranje, do specijalnih – za tenisere, bicikliste, plivače, veslače i sprintere, za nogometaše, košarkaše, dizače tegova i boksere, ali i za trudnice, nas „sjedeće“, misleće ljude i sve ostale kojima je ona nužna. Ni u snu nisam slutio koliko sve ima načina i „škola masaža“, dok mi to knjiga Elvira Bašića nije otkrila.

Dakako da je u knjizi obrađena i hidžama, s odličnim historijskim pregledom njezinog dugog, milenijskog trajanja, posebice u Aziji i Africi, te njezinim pojavnim oblicima u tradicionalnoj medicini muslimansog svijeta, u koji, dakako, uključujemo i 500-godišnje iskustvo bošnjačkog naroda. Nimalo ne sumnjam da će Elvirova knjiga, bogato ilusrirana, biti svojevrsni uvod u jedno šire informiranje o područjima koja su malo prisutna u našim oskudnim školskim obrazovanjima.

Njegov pisani prilog populariziranju tih zaboravljenih medicinskih iskustava pa izronilih iz naslaga vremena, uz znanstevni produbljeni interes nekolicine liječnika poput dr. Merima Omerhodžića, sigurno mogu samo obogatiti ne samo literaturu o recenoj problematici, nego uozbiljiti i našu vlastitu pozornost prema vlastitom zdravlju. Zbog toga već sad vjerujem, da ću jednoga dana ponovno doći na istu adresu, sa zakazanim terminom za neku masažu iz širokom repertoara koje nudi Bašićeva knjiga. (mostarski.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!