Dok je robijao u bilećkom zatvoru, beogradski književnik Miroslav Popović doživio izvantjelesno iskustvo

Beogradski književnik Miroslav Popović, za vrijeme robijanja u bilećkom zatvoru doživio je veoma upečatljivo izvantjelesno iskustvo. U svojim “Uspomenama sa Golog otoka”, opisuje uslove u kojima se to odigralo.

– …Gonjenje je trajalo najmanje pet dana. Znači – skoro do kraja ljudskih mogućnosti. Ali, pamtim ga po nečem drugom – po jednom svom postupku, neshvatljivom za tu situaciju.Tada su mi se po glavi uveliko vrtele misli o samoubistvu. U stvari, vrtila mi se samo jedna misao. I to ne samo misao, već slika… Neka hala s gredama mesto tavanice. Sumračna. Omča visi. Ja stavljam glavu u nju. Pa opet – neka hala s gredama mesto tavanice i konop s omčom. I ja, pun mira, stavljam glavu u nju. Video sam nož. Vrlo šiljast. Trenutak pre nego što ću ga zabosti sebi u grudi. Čak sam i stiskao šaku oko nepostojeće drške…

Iznad napaćenog tijela

U takvom stanju, punom beskrajnog očaja, Popović se svakodnevno sve više iscrpljivao. I fizički i psihički. A onda se dogodilo…

– Negde već duboko u oštrom gonjenju, dakle, možda četvrtog ili čak petog dana, odjednom sam se prenuo iz krajnje iscrpljenosti i povukao tragač i goniča napred. Krenuo sam punim trkom. I natrag, s praznim tragačem, takođe sam trčao. Nisam osećao ni bolne mišiće, ni oguljene dlanove, ni tragač, ni samrtni umor od maločas. Bio sam nekakav “nad-ja”. I žudeo sam za smrću. Hteo sam da umrem. Da istrošim što je mogućno pre svu životnu energiju i da brzo, brzo, odmah napustim ovaj odvratni svet. Primetio sam začuđen i skoro uplašen pogled člana kolektiva koji me je gonio u tim turama. Izdržao sam tako do kraja radnog vremena.

Sat ili više. Uglavnom – strašno mnogo. Goniči su ćutali. Kada se rad završio, na ramena su mi navalili dve ćuskije i nekoliko krampova. Alat su za sve nosili gonjeni. Od radilišta do logora. Možda dva kilometra. Po bezumnom suncu bilećke kotline. Zatražio sam još ćuskija. I dobio ih. Smrt, naravno, nije došla. Ali ni umora nije bilo, najednom nije bilo više ni – mene. Postojalo je samo “nad – ja”. I zaista je bilo “nad”. Gledao sam sebe s visine od recimo tri metra od tla. S leđa. Malo iskosa. Video sam jasno svoja ramena, pokrivena alatom, mršavi vrat, deo potiljka. I belu prugu soli od osušenog znoja na svojoj vojničkoj kapi… Nisam halucinirao. Zaista sam video. Kao što čovek vidi svoju šaku. I bio potpuno vedar i miran. I izdvojen od onog sebe dole. On mi nije ničim smetao. Hodao je u petoredu, na kraju kolone osuđenika. Ali postojao sam samo onaj ja koji ga je gledao. I veliki, svečani mir. Zatvor je divno mesto za parapsihološke fenomene. Pogotovo ovakav…

Bačena rukavica

– Čovjek može postati svjestan toka energije unutar sebe i iskoristiti tu blagodet! – tvrdi Jack Schwarz, koji kontroliše svoje tjelesne funkcije poput kakvog indijskog jogija. U stanju je, naprimjer, da probode biceps nesterilizovanom pletećom iglom, a da to bude bez bola, bez krvarenja i da prođe bez infekcije. Na neki gotovo neshvatljiv način rana se zatvara čim izvuče iglu i potpuno zaraste za samo dan ili dva.

Naravno, Schwarz je i strasni pobornik naučnog priznavanja fenomena “odvajanja svijesti od tijela” i jednog sasvim novog, drugačijeg pogleda na ono što nazivamo životom. Dabome, on se iskreno nada da će nauka prihvatiti “bačenu rukavicu” i da će znanstvenim putem dokazati ono što je već odavno njemu, a i mnogima u svijetu sasvim prihvatljivo i jasno.

– Kada je Kopernik objavio da se naša planeta okreće oko Sunca, ljudi su bili zaprepašteni – kaže Schwarz – ali se njegova teorija ipak pokazala ispravnom!

Tibetanska knjiga mrtvih

Postoji jedna tipična anegdota, koja veoma odražava domete istočnjačkih saznanja o čovjeku i njegovim duhovnim, psihičkim mogućnostima. Za vrijeme povratka sa jednog od najviših vrhova svijeta, na visokim brdima Himalaja grupa zapadnjačkih alpinista naiđe na nekog jogina koji je spokojno sjedio na jednoj usamljenoj stijeni.

– Kako si, starče? – upita uljudno jedan od alpinista.

– Dobro, djeco. Otkud vi? – uzvrati jogin.

– Vraćamo se s onog vrha – odgovoriše alpinisti ne krijući zadovoljstvo i pokazujući rukama prema udaljenim predjelima kojim je dominirao vrhunac oklopljen vječnim snijegom i ledom.

– Upravo smo ga osvojili!

Jogin se blago nasmiješi i prijekornim glasom zapita:

– Mora da vam je bilo teško čim ste sa sobom morali da nosite i svoja teška tijela?!… Djeco, djeco, kako se samo razbacujete snagom!?…

DREVNI ZAPISI: Najubjedljivije i najfascinantnije podatke istraživači ovakvih tema pronalaze u istočnjačkim vjerovanjima, najprije u hinduizmu i njegovom najznačajnijem izdanku – budizmu. Riječ je o drevnim zapisima prohujalih kultura, kineskoj, tibetskoj, sumerskoj, egipatskoj i kulturama Latinske Amerike.

S druge strane, u gotovo svim religijama svijeta pominje se fenomen “astralnog putovanja”, najčešće kao posljedica samrtnog hropca u kome se duša odvaja od tijela.
Proučavanju tog fenomena neki narodi su pristupili veoma ambiciozno, a kao posljedica – do današnjeg dana su nam ostali vrijedni zapisi, nerijetko, nažalost, šifrirani, koje današnja nauka pokušava da odgonetne i objasni.

Prisjetimo se samo “Egipatske knjige mrtvih” ili kapitalnog djela neznanih lamaističkih svećenika “Bardo Thodol”, na Zapadu poznatijeg po imenu “Tibetanska knjiga mrtvih”, za koju Carl Gustav Jung veli da je u njoj “uhvaćen bljesak četvrte dimenzije i strgnut veo s najveće tajne života”.

Sama riječ “bardo” objašnjava suštinu ovog fundamentalnog djela. To je tibetska riječ, kovanica, sastavljena od dva elementa – “bar” i “do”. “Bar” znači “između”, a “do” označava “dva”. Drugim riječima, “bardo” se odnosi na nešto između dvoga, u ovom slučaju – stanje između života i smrti, ili još bolje rečeno – između jednog i drugog života!

Dok zapadnjaci čin sahrane shvataju konačnim svršetkom života, dotle drevnim Tibetancima smrt predstavlja kapiju iz jednog aspekta bivstvovanja u drugi, jer oni duboko vjeruju da je život, zapravo, neuništiv. Istovremeno, rađanje i umiranje nije svedeno na dvije ekstremne međe između kojih protiče ono što danas smatramo životom. Naprotiv, umiranje počinje od rođenja, dan za danom, ali se ne završava po našim poimanjima, nego se pretače iz jednog oblika u drugi, dok život vječno živi!

(aura.ba)

Komentari

komentara