Dobrota ili manjak samopoštovanja: DOBAR ILI BUDALA; DA LI JE DOBAR VEĆA BUDALA!

Između sebičnosti i stavljanja sebe na prvo mjesto postoji itekako velika razlika. Jednako tako, postoji velika razlika i između dobrote i dopuštanja drugima da prelaze naše granice…

Dobar i loš u dječjim očima
Pročitate li djetetu od četiri ili pet godina priču u kojoj zla vještica nije samo zla, već je krasi i neka dobra osobina, a dobra vila nije samo dobra, nego ima i neku lošu osobinu, to im se neće svidjeti. Zli likovi su zli, a dobri su dobri. U ovom crno-bijelom dječjem viđenju svaka druga nijansa je višak.

Odrasla osoba može pojmiti da šef koji je na poslu tiranin izrazito voli svog psa ili kako osoba koja provodi porodično nasilje daje novac beskućniku na ulici, no dijete ove dobi bilo kakvo odstupanje od jasnih granica između dobra i zla izrazito zbunjuje. U njegovoj glavici postoje samo dvije ladice – ona s natpisom „dobar“ i ona s natpisom „loš“.

Učenje suživota
U te dvije ladice dijete uči svrstavati i vlastita ponašanja. Dobro je ako pojede cijeli ručak, kad se pri odlasku od bake s njom lijepo pozdravi, ako na vrijeme odlazi na spavanje… Loše je ako ne pospremi igračke, kad ne sluša tetu u vrtiću, ne želi dijeliti slatkiše… I to je u redu.

Dijete istražuje svijet, vlastite i tuđe granice te uči živjeti s drugima. Međutim, svi smo kao djeca, u većoj ili manjoj mjeri, osim ovakvih poruka koje su doprinosile našoj socijalizaciji, primali i poruke koje su nas u očima roditelja činile dobrima, a pritom su nas emotivno povređivale.

Tako je neko naučio da biti dobar znači bespogovorno slušati strogog oca, a neko je naučio da biti dobar znači iz dana u dan slušati majčine probleme, dok su neki naučili da biti dobar znači ne pokazivati tugu ili ranjivost s kojima se roditelji nisu u stanju nositi.
Dobrota zbog koje se osjećamo iscrpljenima ili iskorištenima

Ono što smo naučili u sebi etiketirati kao dobro poslije nas vodi kroz život jer je osjećaj da smo dobri zaista dobar osjećaj i težimo ga stvarati na naučene načine koji nas lako mogu odvesti u dopuštanje drugima da prelaze naše granice.

Međutim, dobrota zbog koje se osjećamo iscrpljenima ili iskorištenima nije dobrota, nego manjak samopoštovanja koji se zasniva na neprepoznavanju i neuvažavanju svojih osjećaja. Zato je izrazito važno moći sebe staviti na prvo mjesto iako se dobrota, općenito gledano, povezuje upravo sa stavljanjem drugih na prvo mjesto.

No, između sebičnosti i stavljanja sebe na prvo mjesto postoji itekako velika razlika. Jednako tako, postoji velika razlika i između dobrote i dopuštanja drugima da prelaze naše granice.

Razlika između sebičnosti i stavljanja sebe na prvo mjesto
Uvažavanje vlastitih osjećaja, zaštita svog unutrašnjeg svijeta od onih koji ga ne uvažavaju i donošenje odluka koje podupiru stvaran dobar osjećaj, a ne sliku dobrog ili dobrog sebe u nečijim očima, vodi prema stabilnom dobrom osjećaju u životu. Slika dobrog ili dobrog sebe u nečijim očima važan je dio odrastanja i razvoja zdrave psihe te je prirodno da ona ostane važna i u odrasloj dobi.

Nema ništa loše u tome što nam je drago kad nas prijatelji ili kolege smatraju dobrima. Ono što narušava dobar osjećaj i stvara probleme u odnosima pokušaj je dobivanja odobravanja i prihvaćanja na načine koje smo usvojili u djetinjstvu, a zasnivali su se na neuvažavanju našeg dječjeg emotivnog svijeta.

Primjer takve naučene dobrote jest kad se osjećate dobrima u očima nadređenih zato što na poslu preuzimate na sebe suviše odgovornosti i iscrpljujete se radom koji seže daleko izvan vašeg radnoga vremena ili kad se osjećate dobrima u očima suprugove majke zato što je posjećujete svaki vikend iako bi vam i jednom u tri mjeseca bilo previše.

U ovim i sličnim situacijama osjećaj „dobra sam“ ili „dobar sam“ jedna je vrsta kolačića za dijete u vama. Taj kolačić je sladak, međutim, nije ga lako probaviti i u njemu ima puno štetnih sastojaka.

Otrovni osjećaj krivice
U ovoj emotivnoj dinamici veliku ulogu igra osjećaj krivice. Ako ne napravimo ono što smo naučili da je dobro ili ispravno, osjećaj krivnje tjera nas da to ispravimo i postanemo „dobri“. Duhovnost i religioznost, koji su mnogima izvor utjehe i povjerenja u život, nažalost, ovaj osjećaj krivnje često osnažuju. Duhovni autoriteti se miješaju s roditeljskom figurom i dijete u odrasloj osobi treba „kolačić“ od duhovnog autoriteta, baš kao što ga je trebalo i od roditelja.

Potvrda o vlastitoj dobroti tako postaje jedna vrsta duhovne hrane koja nema puno veze s empatijom. Dobra djela koja se rade iz osjećaja krivnje i dalje su dobra djela, no ona ne grade direktan, dobar osjećaj povezanosti među ljudima. Na primjer, ako vam prijateljica napravi uslugu iz osjećaja krivnje, osjećaj povezanosti je drugačiji nego kad vam tu uslugu napravi zato što osjeća koliko bi vama to značilo.

Rad za svoju dobrobit
Stvaran dobar osjećaj ili, bolje reći, dobar osjećaj koji ne izvire iz dječje pozicije, gradi se sveukupnom brigom o sebi, a najviše uvažavanjem, poštovanjem i vrednovanjem svojih osjećaja te donošenjem odluka koje stvaraju dobar osjećaj, a ne osjećaj iskorištenosti ili iscrpljenosti koji se javljaju nakon „kolačića“.

Kad radimo za svoju dobrobit, za dobar osjećaj koji je zaštićen dobro postavljenim osobnim granicama, tada i drugima možemo dati ono najbolje od sebe. Tada imamo energije, mirni smo iznutra i imamo snage za pozitivan pogled u budućnost, što nas čini boljim prijateljima, partnerima, roditeljima, zaposlenicima, menadžerima, poslodavcima…

Radeći za svoju dobrobit, radimo za opće dobro, ali samo ako smo spremni riskirati osjećaj krivnje i odreći se „kolačića“ kako bismo se što bolje upoznali sa svojim stvarnim osjećajima. (Sensa/T. Š.)

Komentari

komentara