Dijagnoza „Štokholmski sindrom“ – šta je to, kada nastaje i kako je liječiti?

Štokholmski sindrom je naučni fenomen kojeg obilježava stvaranje emocionalne veze, osjećaja povjerenja i identifikacije s agresorom koji može biti otmičar, pljačkaš, zlostavljač ili bilo koja druga dominantna osoba koja ima moć upravljanja drugom osobom. Žrtva u tom slučaju ne odabire svjesno i racionalno takvo stanje, a agresor je istovremeno iskorištava i stavlja njen život u opasnost. Iako zvuči paradoksalno, ovaj psihološki fenomen zaista stvara jaku emocionalnu vezu žrtve i zlostavljača.

   

Nastanak fenomena „Štokholmski sindrom“ se vezuje za  1973. Godinu, kada se dogodila pljačka banke u Štokholmu, glavnom gradu Švedske. Pljačkaši banke su šest dana držali zarobljene službenice koje su se s njima emocionalno povezale.

Nakon izlaska na slobodu, ni jedna od njih nije htjela svjedočiti protiv njih, nego su ih čak i branile. Vrhunac svega su bile zaruke jedne od službenica s pljačkašem i održavanje njihove veze za vrijeme njegovog boravka u zatvoru. Iako su psihijatri i psiholozi na samom početku ovakve pojave bili zbunjeni i nedefinirani, s vremenom se pojavio pojam Štokholmski sindrom koji je postao tema svih naučnih i psihijatrijskih skupova.

Zašto se javlja Štokholmski sindrom?

Prije svega, još jednom je važno naglasiti da ovaj fenomen nije svjesni, niti racionalni izbor žrtve. Neki psiholozi u ovome vide postavke Frojdovske psihologije odbrambenih mehanizama. Žrtve se žele odbraniti od neugodnih osjećaja i misli koje proživljavaju, pa kroz emocionalno povezivanje s agresorom pronalaze način izbjegavanja svjesnosti o neugodnim iskustvima.

Umjesto zdravo razumskog nagona za preživljavanjem u takvim situacijama, žrtve su potpuno ovisne o agresoru koji upravlja njihovim životom, kao što je dijete ovisno o svojoj majci koja ga štiti od opasnosti i održava na životu.

Upravo zbog toga žrtva prestaje mrziti agresora i smatra svaki njegov dobar postupak (davanje hrane i pića, odlazak na WC) tračkom nade i dobrote. Takvi mali znakovi potiču stvaranje ovisnosti i emocionalne povezanosti prikazujući agresora kao pozitivnog i ljubaznog pojedinca koji žrtvi samo želi dobro.

Međutim, nije samo žrtva ta koja se emocionalno poveže nego je u pitanju obostrana povezanost. Agresori se često znaju povjeriti žrtvi i pričati joj o svojoj nesretnoj i bolnoj prošlosti.

Ponekad su upravo ljudi koji su spremni na takve teške zločine, osobe koje su kroz život doživljavale tjelesna i psihička zlostavljanja, zanemarivanja, nepravdu i nerazumijevanje. U trenucima njihove slabosti, odluče podijeliti tu patnju sa žrtvom koja tada shvaća da je i agresor isto žrtva te snažno suosjeća s njim i opravdava njegove postupke.

U situacijama kada zdravi nagon za preživljavanjem jednostavno ne funkcionira, žrtva se povezuje s agresorom znajući da sigurnost i preživljavanje zavise upravo od njegove dobre volje. U takvoj situaciji, žrtva je svjesna da mu želi ugađati kako bi se razvilo povjerenje i kako bi dobila priliku za preživljavanje.

U tom vrtlogu, žrtva gubi vlastiti identitet, emocionalno se veže uz agresora i prekomjerno cijeni svako njegovo dobro djelo (kao što je davanje hrane). S obzirom da žrtve neko određeno vrijeme ostaju izolirane s agresorom i potpuno se navikavaju na takav način funkcioniranja, izlazak na slobodu im predstavlja šok.

Oslobađanje agresora za njih ne predstavlja nešto toliko željeno, nego više nešto što ih zbunjuje jer gube emocionalnu sigurnost koju su imale uz agresora.

Kako se liječi?

Ovaj fenomen se obično razvije kod osoba koje su čvrsto vezane uz autoritet bez razvijenih zrelih odbrambenih mehanizama. Kod stabilnijih ličnosti se ovakav sindrom neće pojaviti. Nadalje, vrijeme trajanja traumatske situacije te općenito snaga povezanosti žrtve i agresora zavisi od uspostavljanja ovog sindroma.

Treba znati da ovaj sindrom nije toliko čest, a i kada se javi, to ne znači da je žrtva izgubila zdrav razum. To je samo njezin način reagiranja na situaciju u kojoj se našla te je to jedini obrambeni mehanizam koji joj je u tom trenutku bio dostupan. Uz to više je medijski prenaglašen nego što je u stvarnosti prisutan. Ipak, nikada ne treba isključiti mogućnost njegove pojave.

Treba znati da nisu sve osobe podložne ovom sindromu. Svaka osoba je drugačija i javljanje ovog sindroma zavisi od strukture ličnosti osobe, njenoj dobistepenu traume koju je doživjela i ekstremnosti situacije u kojoj se nalazi. Štokholmski sindrom nije pravilo, nego fenomen koji zavisi od raznih faktora.

Psihijatri, psiholozi i ostali stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da postoje veliki izgledi da će se žrtve oporaviti od Štokholmskog sindroma, ali trajanje oporavka zavisi od traumatske situacije koju je osoba proživjela. Uglavnom je riječ o psihoterapijskim grupnim i individualnim liječenjima.

S obzirom na to da svaka osoba drugačije reagira na ovakve situacije i postupa onako kako misli da je najbolje, nošenje s ovakvim sindromom i njegov intenzitet određuju kasnije vrijeme liječenja i oporavka. Neki stručnjaci smatraju da je oporavak od Štokolmskog sindroma vrlo dugotrajan terapijski proces u kojem je najvažnije, uz pacijenta, uključiti i njegovu porodicu i prijatelje kako bi se osoba lakše prilagodila normalnom funkcioniranju.

Poznati slučajevi Štokholmskog sindroma

 Nataša Kampusch – osam godina je provela zatočena u podrumu bez prozora. Nakon što je pobjegla i izašla na slobodu, izjavila je da je otmičar postao dio njenog života, te da ga nakon svega najviše žali za ono što je učinio. Također, je naglasila da smatra da je Priklopil, njen otmičar, jadna i izgubljena duša koju su drugi ljudi zaveli.

S obzirom na Stockholmski sindrom, ova Natašina reakcija je potpuno očekivana ako uzmete u obzir da je u ekstremnom zatočeništvu provela dugi niz svojih najosjetljivijih godina, potpuno izolirana i bez socijalnih kontakata.

Patty Hearst – je šokirala Ameriku 1974. godine. Ona je bila unuka multimilijunaša Williama Randolpha Hearsta, a otela ju je ljevičarska organizacija Symbionese Liberation Army kada joj je bilo samo 19 godina.

Iako su sve sigurnosne službe sudjelovale u akciji spašavanja, najveći šok dogodio se kada je ta ista Patty, nakon samo dva mjeseca, zajedno sa svojim otmičarima, opljačkala banku te se javno odrekla svojih kapitalističkih korijena. Čak je promijenila ime u Tania i pristupila ovoj ljevičarskoj organizaciji. Međutim, to nije dugo trajalo. Ubrzo se ta organizacija raspala te je Patty bila uhapšena i osuđena. Policiji je rekla kako je bila žrtva Štokholmskog sindroma, te kako je zbog prijetnji otmičara sudjelovala u pljačkama i napadima.

Elizabeth Smart – je iz njene spavaće sobe oteo mentalni bolesnik Brian Mitchell 2002. godine. Imala je samo 14 godina te se nalazila u najosjetljivijim godinama svoga života. Punih devet mjeseci je bila zatočena trpeći fizička zlostavljanja i silovanja.

Kao što možete pretpostaviti, došlo je do pojave Štokholmskog sindroma, te je ona navodno ostala sa svojim otmičarem iako nekoliko mjeseci nije bila fizički prisiljena biti s njim. Kruže glasine da je nakon par dana zatočeništva čula u blizini svojega ujaka kako je zove, ali mu se nije htjela javiti iako je bila zatvorena u podrumu samo nekoliko metara od roditeljske kuće. Nađena je u vrlo dobrom fizičkom stanju, ali nikad nije ništa rekla javno protiv svojega otmičara.

 

 

Ž6=

Filmovi o Štokholmskom sindromu

 

Kao što ste već pročitali, ovaj sindrom je zaista jako popularan u medijima. Tako je s vremenom snimljeno mnogo kriminalističkih serija i filmova koji se dotiču ovog fenomena.

 

<195> Film Return to Sender govori o medicinskoj sestri koja postaje žrtvom nasilja, a potom ostaje emocionalno povezana sa svojim mučiteljem s kojim održava vezu čak i za vrijeme njegovog boravka u zatvoru.

 

<195> Još jedan zanimljiv film je i Berlinski sindrom u kojem je riječ o Štokholmskom sindromu u Berlinu, pa je tako nastalo i zanimljivo ime filma.

 

<195> Koncentracijski logori – Poznati su i slučajevi mnogih zatvorenika u koncentracijskim logorima tokom Drugog svjetskog rata. Oni su se toliko identificirali sa svojim zlostavljačima da su na kraju postali okrutniji od njih, ali i tu je djelovala dugotrajnost ekstremne situacije ugroženosti i izolacije koja nije mogla drugačije rezultirati.

 

Ž6=

Simptomi Štokholmskog sindroma

 

S obzirom da se ovaj fenomen ne javlja tako često, treba svakako biti oprezan pri postavljanju dijagnoze. Svakako bi trebali biti prisutni sljedeći simptomi:

 

<195> iskazivanje divljenja prema agresoru,

<195> odbijanje svjedočenja protiv agresora,

<195> ugađanje agresoru,

<195> odbijanje bijega kada se za to pokaže prilika,

<195> opravdavanje loših postupaka agresora,

<195> odbrana agresora.

 

Ž7= aura 342 stokholmski sindrom ilustr 1

Ž6=

 

Štokholmski sindrom u vezi

Ovaj sindrom nije prisutan samo u ekstremnim situacijama pljački i otmica. Iako je vrlo vjerovatno da se baš u tim slučajevima brže uspostavlja, Štokholmski sindrom se može pojaviti i u običnoj romantičnoj vezi i ljubavi.

Vjerovatno ste i sami primijetili parove koji su ograničeni samo jedno na drugo i apsolutno ništa ne rade jedno bez drugog. Vjerovali ili ne, emocionalna ovisnost takvih parova je upravo Štokholmski sindrom na jedan malo drugačiji način.

 

Pretjerana emocionalna povezanost partnera kasnije prerasta u ovisnost, tako da je prekid odnosa nemoguć čak i kada je veza očigledno nefunkcionalna i nesretna, a sve to upravo zbog pojave ovog fenomena.

 

 

Ž6=

 Još sindroma; da li ste čuli za Sindrom hodajućeg leša?

 

<195> Helšinski sindrom je zapravo isto što i Štokholmski sindrom samo što ga ljudi često pogrešno nazivaju.

<195> Pariški sindrom je možda čak najnevjerojatniji. Opisuje prolazno iskustvo koje pogađa turiste Pariza zbog idealiziranog pogleda na Pariz i neostvarenih očekivanja koja ih poslije proganjaju zajedno s halucinacijama, napadima anksioznosti i idejama proganjanja. Nekoliko japanskih turista godišnje oboli od ovog sindroma.

 

<195> Otelov sindrom je dobio ime prema tragediji Willjema Šekspira. Ovaj sindrom opisuje stanje u kojem pacijent smatra da ga partner/ica vara bez obzira što za tako nešto uopće nema dokaza. Nije u pitanju samo čista ljubomora, nego snažne i opsesivne ljubomorne misli koje ih tjeraju na špijuniranje i stalno provjeravanje svojih partnera.

 

<195> Sindrom Alise u zemlji čudesa je zanimljiva pojava u kojoj pacijenti boluju od sumanutosti percepcije prostora i vremena na način da vide neke objekte manjima ili većima nego što zaista jesu. Isto tako, teško procjenjuju svoj položaj u prostoru i prolazak vremena.

 

<195> Cotardov sindrom (ili Sindrom hodajućeg leša) opisuje stanje pacijenata koji vjeruju da više ne postoje, da su umrli ili da su izgubili svoje organe. Jako im je teško shvatiti realnost te su veoma poučeni i ne brinu o sebi. Ovaj sindrom je čest kod šizofrenije.

 

Ž7= Sindrom hodajućeg mrtvaca (aura 342 sindrom hodajuceg mrtvaca)

 

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!