Derviš Izet Riđanović: Preživio sam Blajburg, stidim se današnjih mostarskih ustaša, čak su zlostavljali i moju familiju! 

Znate li da su 1943. godine HVO bojovnici šest mjeseci držali u logoru i moga sestrića, unuka moga oca, žrtve Blajburga kao Pavelićevog bojovnika – ispričao je za „auru“ Riđanović, koji je ineče punac poznatog filmskog reditelja Ademira Kenovića. Današnje ustaše, naročito oni iz Hercegovine, nisu ni blizu Pavelićevim ustašama. U vrijeme Pavelića ustaše su bile veoma pažljive prema muslimanima, nije bilo nikakve razlike, niti nesloge. Nisu ni katolizirali Muslimane, a ovi Čovićevi su samo u Mostaru tokom 1993. godine silom pokrstili preko 200 Bošnjaka. O logorima i progonu Bošnjaka od strane HVO-a da i ne pričam

Derviš Izet Riđanoviću, koji je najveći dio svog životnog vijeka proveo u sarajevskom Vratniku petnaestog jula je proslavio 90. rođendan. Starac, ali gromada od čovjeka. Nije umoran ni od života, ni od bura koje su ga nosile od rodnog Mostara, preko Sarajeva, Maribora, do Blajburga, pa nazad u Sarajevo, u kojem će skupo platiti ustašstvo svoga oca Mehmeda, a još skuplje posjete kružocima “Mladih muslimana” u doba ortodoksnog komunizma u Jugoslaviji.

Bogata je, prebogata njegova životna priča. Skoro nevjerovatna. Preživio je kao šesnaestogodišnjak masovna smaknuća u Blajburgu, nije mu bilo jednostavno ni živjeti i napredovati kao sin ustaškog oficira u Titovoj Jugoslaviji, a uz to nije se odricao islamskog nama i ponosa ni kada su sarajevske džamije pedesetih godina prošlog vijeka bila prazne ili poluprazne.

U Izetovom rodnom listu piše da je rođen u Mostaru, da je sin Muhameda Riđanovića, jednog od najpoznatijih i najcjenjenijih doktora u Hercegovini četrdesetih godina prošlog vijeka. Kraj rata je dočekao kao upravnik Vojne bolnice u Mostaru, kojom su upravljale Pavelićeve ustaške snage. Nakon pada Mostara, krajem 1945. godine prešli su u Sarajevo, a odatle nakon kapitulacije Hitlera dali su se u bijeg od osvete Titovih partizana i pobjednika u Drugom svjetskom ratu.

„Izdali su nas Englezi. Sve je Pavelić dogovorio da se iskrcamo u Dalmaciji kroz engleski koridor. Ali, Englezi su u zadnji čas napravili poseban dogovor sa Nijemcima…Uhvate Pavelića, a sve nas unutar Jugoslavije ostave na milost i nemolost. A da tada nije uklonjen Pavelić ne bi bilo ni Titove Jugoslavije; imali bi jednu podijeljenu državu na tragu dogovora Čerčil – Staljin na obalama Drine – objašnjava za „aura.ba“ Riđanović i polako nam prelistava stranice svog životopisa.

Zarovili smo u „rezervoar“ njegovih bogatih sjećanja. Samo, kaže u nastavku naš sagovornik, lud i ideologijom zadojen insan nije 1943. godine otišao u partizane. Tada se znalo da da će Hitler i ustaše izgubiti rat. Jedino moj otac nije htio izdati Pavelića….

“Dosta je tada ustaša i četnika otišlo za Titom. Moj otac nije… Ostao je lojalan Anti Paveliću do smrti. Ubili su ga u Blajburgu – kazuje za portal „aura.ba“ Riđanović.

Dobro su mu se u sjećanja urezale slike bijega i dugih kolona do Blajburga i masovnih smaknuća u Mariboru i Blajburgu. Miris baruta osjeća i vidi i danas, čim sklopi oči. Već pred Mariborom su nestajali i ljudi. U smaknućima je učestvovao i Franjo Tuđman. Pamti ga na bijelom konju, kada je Pavelićeve oficire slao u menzu da se „čestito najedu i napiju“

“Niko se od njih iz tih menzi nije vratio. Ili su ih potrovali, ili poubijali – kazuje

Nagledao se svega, a ponajviše smrti. Njega nisu odveli na strijeljanje, a da ni dan danas ne zna zašto! Možda, zato što su mu ubili oca, jer Muhamed Riđanović je, ipak, bio komunistički trofej.

„Pred Mariborom je bila selekcija. Jedni su padali mrtvi, rijetki su se provlačili. Moja je priocjena da je ubijeno oko 300.000 ljudi iako istoričari pričaju o cifri od 20.000 do 30.000. Tuđman je pričao o 20.000 ubijenih, a on je sam sudjelovao u likvidaciji ustaša – kategoričan je u ispovijesti za „aura.ba“ Izet.

Igrom sudbine preživio je Blajburg. A ni rođena majka nije vjerovala da će joj se vratiti u Sarajevo živ. Izet i za tu nevjerovatnu pobjedu smrti i za sve što će ga kasnije lomiti i kandžijati u životu upućuje zahvalnost Svevišnjem. I kada je bilo najteže padao je na sedždu… Njegova duhovna oaza je bila na Kovačima, u Miščinoj džamiji, odnosno Hadži-Ahmed Kebkebirovoj džamiji, koja je sagrađena 1543. godine. Naziv Miščina dobila je po mujezinu, a kasnije i imamu džamije Mehmedu Mišči.

“Kažu da je mujezin Mišča imao lijep, specifičan i snažan glas, da su se njegovi ezani čuli i do sarajevske Ilidže. Naročito, kada bi bilo kišno vrijeme i kad bi vjetar puhao. Vjeruje se da su Mišče ovdje bili mujezini oko 150 godina – kazuje za „aura.ba“ Izet.

Izet je pripremio rukopise za knjigu „Djeca u Blajburgu“. Ima i dosta rukopisa u kojima svjedoči o stradanjima u Blajburgu. Kaže, da ga je kontaktirao samo neki Knez iz Zagreba 2005. godine, te da je njemu poslao neke svoje rukopise.

Što se tiče knjige, nada se da će je do kraja godine štampati jedna izdavačka kuća iz Gračanice.
Ne želi da ostvaruje bilo kakav profit od ovog izdanja, nego smatra da je dužan da ostavi u amanet novim naraštajima istinita svjedočenja o jednom vremenu i stradanjima.

„Ja sam sve postigao u svome životu. Imam čak i hrvatsku penziju kao „Mladi Musliman“ i žrtva političkih tortura u onom sistemu. Dali su mi 30 eura. Ovi u BiH nisu ni marke!

Puno me boli današnji Mostar; ovo nije vidjelo U od Pavelićevih ustaša!

Na pitanje „Kako gleda na današnji Mostar i ponašanje hrvatskog korpusa u BiH, kroz HDZ i hercegovački lobi“, te da li ga kao ustaškog sina sve to boli i pogađa, Izet odgovara:

“Boli, puno me boli. Izdali su Bošnjake – muslimane. Znate li da su 1943. godine HVO bojovnici šest mjeseci držali u logoru i moga sestrića, unuka moga oca, žrtve Blajburga kao Pavelićevog bojovnika – ispričao je za „auru“ Riđanović, koji je ineče punac poznatog filmskog reditelja Ademira Kenovića.

Današnje ustaše, naročito oni iz Hercegovine, nisu ni blizu Pavelićevim ustašama. U vrijeme Pavelića ustaše su bile veoma pažljive prema muslimanima, nije bilo nikakve razlike, niti nesloge. Nisu ni katolizirali Muslimane, a ovi Čovićevi su samo u Mostaru tokom 1993. godine silom pokrstili preko 200 Bošnjaka. O logorima i progonu Bošnjaka od strane HVO-a da i ne pričam. (aura.ba/E.Milić)

Komentari

komentara