Da li znate šta je SINDROM PETRA PANA: ZAŠTO NEKI LJUDI OSTAJU „VJEČITA DJECA“ I KAKO IM POMOĆI?

Muškarac sa sindromom Petra Pana zapravo je nezreo, što život s njima čini vrlo komplikovanim. U psihologiji, taj izraz se koristi za anksioznost uzrokovanu odrastanjem i željom da se ostane dijete. Neodgovornost, nestalnost, egocentrično ponašanje, odlaganje obaveza i životnih zadataka, nezreli mehanizmi odbrane neke su od karakteristika. Korisno je najprije odbaciti druga, medicinski jasno definisana stanja koja mogu imati neke sličnosti.

Sindrom Petra Pana (engl. Peter Pan Syndrome) najčešće se javlja kod muškaraca, dok je u žena nešto rjeđi. Ovaj sindrom karakterizira žudnja za slobodom i užicima, te strah od okova i vezivanja.

Sindrom Petra Pana nikad nije bio tako prisutan kao u dvadeset i prvom vijeku. Sa sve boljim i većim mogućnostima žene postaju sve nesigurnije i nerazumnije, a muškarci neodlučniji. Žele sve, ali i svega se boje.

Kada se za nekoga kaže da ima sindrom Petra Pana, misli se na odraslu osobu koja ne preuzima odgovornosti u skladu sa njenim godinama i dužnostima. Izraženost karakteristika može varirati, ali je suština u tome da se osoba nalazi pred vratima odraslog doba, a nikako da ih otvori i zakorači dalje svojim putem.

Ponekad se pogrešno tumači kroz njegovanje nekih hobija vezanih za djetinjstvo, izražen humor ili druge tendencije vezane za dječiji uzrast. Pogrešno tumačenje može biti povezano i sa ozbiljnim medicinskim stanjima koja imaju jasne dijagnostičke kategorije, kao što su depresija ili bolesti zavisnosti.

Šta mogu biti uzroci sindroma Petra Pana?

Ne postoji jasan, tačan razlog koji bi omogućio razumijevanje ovog sindroma. Različite teorije pokušale su da objasne moguće faktore, koji se ne mogu uzeti kao potpuna objašnjenja. Neke osobe koje su preživjele iste okolnosti ipak neće razviti neodgovorno ponašanje.

Cute couple jumping in the park together on a sunny day, Image: 194724043, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Nedostatak discipline i granica tokom odrastanja – Nejasne granice, previše zaštitnički odnos roditelja prema djetetu uz izostanak učenja o životnim vještinama, može dovesti do izbjegavanja odgovornosti. Zapravo je riječ o šoku koji osoba doživljava prelazeći iz faze kada je roditelj činio sve, kada je bila zaštićena i izolovana od bilo kakvih dužnosti i odgovornosti, u fazu kada se mora sama pobrinuti za sebe.

Iznenadni preokret u zahtjevima mogao je imati i drugačiji scenario: postepeno uvođenje u svijet odraslih, učenje vještina i postepeno preuzimanje odgovornosti. Kao reakcija na nastali šok može se javiti izbjegavanje obaveza i konstantna očekivanja od drugih, što sprječava prelazak u stadijum funkcionalne odrasle osobe.

 Zlostavljanje u djetinjstvu nalazi se na drugom kraju kontinuuma – Odrasle osobe koje su preživjele bilo koji oblik zlostavljanja u djetinjstvu mogu imati osjećaj da treba nadoknaditi djetinjstvo, jednom kada se dosegne odraslo doba. Kako su konačno van domašaja zlostavljača, imaju moć i kontrolu nad sopstvenim životom. Umjesto da je usmjere ka funkcionalnom odraslom dobu gdje će štititi sebe, mogu regresirati kroz oživljavanje neispunjenih potreba iz djetinjstva.

Nostalgija ka djetinjstvu. – Kao prirodna pojava, kroz osvrtanje na faze odrastanja i značajne momente u njima, nalazi se u iskustvu svih ljudi. Problem nastupa kada se osoba previše fokusira na stvari iz prošlosti, navodeći je kao mnogo ljepši period od sadašnjosti i budućnosti. Ovakvo razmišljanje sputava zdrave adaptacione procese i daje iskrivljenu sliku realnosti.

Ekonomska nesigurnost – Ukoliko je procjena ličnih kapaciteta u neskladu sa realnim postignućima, može doći do potrebe da se načini bijeg od realnosti.

Nedostatak vještina za odraslo doba – Nevezano za nivo obrazovanja, neke vještine i odgovornosti mogu promaći i ostati nenaučene. Plaćanje računa, kazni, pravilno raspolaganje prihodima i slično, teme su koje se ne obrađuju u školama i na fakultetima. Obrazovanje ipak ima značajan uticaj kroz učenje o odgovornostima, ulaganje truda, izlaganje frustracijama, raspolaganje vremenom.

Sve liči na sanjarenje

Nedostatak interesovanja za profesionalno usavršavanje i lični razvoj. Nedostatak motivacije da se nađe posao, da se uloži trud kako bi se ostvarili finansijski i profesioalni ciljevi, ostavljanje prostora za bijeg od realnosti kroz previše česte promjene poslova ili nepuno radno vrijeme.

Većina poslova ima elemente koji nisu interesantni, ne ispunjavaju osobu i ne omogućavaju željeni razvoj i napredak, ali isto tako većina ljudi ostaje na poslovima vođena odgovornošću prema životu, nalazeći načine na koje bi mogla da ispuni ono što posao ne pruža. Osim posla, riječ je i o drugim načinima unapređenja ličnosti koji se izbjegavaju. Procjena potencijala je nerealna, kao i planovi za njihovo ispoljavanje, sve mnogo više liči na sanjarenje.

Neadekvatno reagovanje na stresne situacije – Odrastanje znači i razvoj drugačijih mehanizama odbrane ličnosti od onih koji su postojali u djetinjstvu. U ponašanju se neadekvatni mehanizmi odbrane ispoljavaju kroz odbijanje da se sa problemom suoči, da se razriješi, da se uvidi dio sopstvene odgovornosti i u nastanku i u rješenju problema.

Ovaj obrazac se ponavlja kroz impulsivne reakcije, vikanje, projektovanje odgovornosti u druge, negiranje ili umanjivanje odgovornosti.

Teškoće sa vezivanjem – Cjeloživotne teškoće u vezivanju sa partnerima mogu imati različite uzroke. Jedan od njih je i želja da se vezivanje izbjegne, što se ponašajno ispoljava kroz česte promjene partnera i mnoštvo kratkotrajnih veza.

Česte promjene partnera ipak nisu nužna karakteristika. Ukoliko dobija bezuslovnu ljubav, jednaku roditeljskoj, osoba može ostati sa jednim partnerom. Takva veza sama po sebi ne znači rast i razvoj, naprotiv, sputavajuća je za oba partnera.

Zavisnost od alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci može biti dio obrasca bijega od realnosti, kako sama zavisnost po sebi predstavlja izbjegavanje odgovornosti i nedostatak samodiscipline. Ovo je možda dobar primjer kako osoba, bježeći od odrastanja, može ući u bolest i njene mnogobrojne razorne posljedice.

Nepouzdanost kao konstantni obrazac ponašanja, obećanja se ne ispunjavaju, postoji mnoštvo opravdanja zašto nešto nije učinjeno. Takođe, odgovornost se uprkos predočenim dokazima uporno negira.

Da li je moguće napustiti ulogu Petra Pana?

Iako je bliskim osobama, posebno roditeljima, jako teško da to učine, traženje odgovornosti i postojanje očekivanja zapravo znači vjerovanje u nečije potencijale, a ne u oduzimanje pomoći i podrške. Pomoć i podrška treba da postoje u reciprocitetu, kada osoba uzvraća djelima.

Postepeno uvođenje koncepta života odrasle osobe, dužnosti i odgovornosti, traženje posla, pravljenje plana sa jasnim vremenskim okvirom, predočavanje posljedica neispunjenih zadataka mogu biti od značajne pomoći.

Uklanjanje distrakcija, socijalnih mreža, igrica, kontrolisanje drugih problematika ako postoje (problematično pijenje ili zloupotreba psihoaktivnih supstanci), omogućava fokusiranje na potrebne i poželjne aktivnosti.

Psihoterapija, posebno terapija parova ili porodična terapija su preporučene i mogu biti od velike pomoći. Motivacija da se načini promjena i uvid da su ponašanja nekorisna, nužan su dio psihoterapiskog procesa.