DA LI SU DAJANINE HALJINE UKLETE: Svi koji su kupili su bankrotirali, umrli ili se razveli…

Priča o princezi Dajani u početku je ličila na bajku, ali kraj nije bio takav. Poslije ne baš sretnog braka i burnog razvoda slijedio je tragičan kraj. Harizmatična princeza bila je poznata i po svojoj „magičnoj” odjeći. A onda je, jednog dana, odlučila da višak garderobe, koja ju je podsjećala na nemili period života u kraljevskom glamuru – proda na aukciji i novac da u dobrotvorne svrhe.

Jedan od najvećih društvenih događaja te 1997. u Njujorku bila ju Kristijeva aukcija garderobe Lejdi Di. Svega 10 sedmica poslije toga, 31. avgusta 1997, Dajana je nastradala u saobraćajnoj nesreći u Parizu, zajedno sa svojim ljubavnikom Dodijem al Fajedom. Haljine koje su kupljene u duhu glamura postale su relikvije smrti, a njihova sentimentalna i novčana vrijednost je porasla. A onda su krenule zlokobne priče o „kobi” koju ova odjeća sobom nosi, pogotovu za one koji su pokušavali da na njoj zarade..

Ostala bez posla i muža

Prva na listi bila je Kejt Mekinro, izvršni direktor američke AMC televizije. Ona je za svoju firmu kupila tri haljine za ukupno 185.000 dolara i planirala je da sa njima organizuje putujuću izložbu širom zemlje. Do avgusta 1997. njena televizijska kuća osmislila je obimnu reklamnu kampanju. Izabrali su reklamni slogan „Dresses to Di for” (igra reči: haljine za Di, odnosno – haljine za koje se umire). A tada su stigle pogubne vijesti iz Pariza. Kejt je bila primorana da odustane od projekta i otpiše troškove.

„Svi kamioni bili su oslikani ovim sloganom. Imala sam poziv veče pred turneju – Dajana je imala nesreću. Sve smo povukli, sakrili kamion, otkazali reklamu. Morali smo brzo da reagujemo – osjećaj je bio užasan” – pričala je Mekinro.

I tako je počelo šest teških godina za ovu damu. Njen brak je propao, a ona, zajedno sa još trinaestoro zaposlenih, otpuštena je zbog tvrdnje da je umiješana u nepravilan obračun troškova.
Kada je ostala bez posla, Kejt se riješila i odgovornosti za haljine koje je kupila u ime kompanije i bila je sretna što ih više neće vidjeti. Posljednje što je čula o haljinama – bilo je da su poslate u skladište. Kasnije je izjavila:

„Ne znam da li je to bilo prokletstvo, ali život mi je bio težak. Baš kao Dajana, prošla sam kroz neprijatan razvod. Izgubila sam posao. Ne vjerujem da bih voljela da ponovo vidim te haljine. One mi donose tugu, jer ponovo pomislim na njenu tragičnu smrt”. Ipak, Kejt se vremenom oporavila i dobila novi posao…

Međutim, vlasnik lanca Fashion Cafe („modna” verzija Hard Rock Caféa) Tomaso Buti imao je manje sreće. On je takođe planirao da iskoristi Dajanine haljine za unaprjeđenje svog biznisa. Platio je oko 120.000 dolara u nadi da će privući mušterije u svoje restorane izlaganjem haljina.

Planirane su večere u Londonu, Njujorku i Milanu, gdje bi se posjetioci divili princezinoj ružičastoj večernjoj haljini od svile, dok uživaju u hrani. Ubijedio je nekoliko top modela, poput Eli Makferson, Klaudije Šifer i Naomi Kembel da podrže njegovu ideju, a onda se raširila glasina o prokletstvu Dajaninih haljina. Već 1998. kafei su se našli u finansijskim teškoćama. Poreski agenti su se obrušili na njujorški ogranak zbog neplaćanja poreza, a podnijeti su i zakonski koraci zbog neplaćanja doprinosa za nezaposlene i neizmirenih obaveza prema Rokfeler centru.

Konačni udarac nastupio je 2000, kada je su Butija poslovni partneri optužili da novac od pazara troši na svoj ekstravagantni životni stil. Buti je uhapšen i optužen za zavjeru, prevaru i pranje novca.

U kompaniji „Franklin Mint” takođe su mislili da će princezina magija preći i njihov posao, pa su platili 151.000 dolara za komad poznat kao „Elvisova haljina”. Međutim, poslije Dajanine smrti kompanija je upala u pravnu bitku sa Memorijalnim fondom Princeze Dajane. Naime, „Franklin Mint” je napravio liniju lutaka obučenih u replike princezinih naajpoznatijih haljina, a Fond je optužio ovu kompaniju za iskorišćavanje imidža pokojne princeze „kao što se lešinari hrane mrtvima”.

„Franklin Mint” je uspješno odbranio svoje pravo da koristi princezin lik, a onda podnio kontra tužbu. Slučaj je riješen vansudski, ali, dok se to nije dogodilo, prodaja je drastično opala, jer su obožavoci Dajaninog lika bili razočarani ovakvim potezom kompanije. Dvije stotine zaposlenih je otpušteno, zatvoreno je sjedište firme i muzej u Pensilvaniji. Na kraju je „Elvisova haljina” vraćena u Veliku Britaniju, i izložena u Muzeju Alberta i Viktorija u Londonu.

Loš potez

Vlasnik najvećeg broja Dajaninih haljina bila je Morin Rorič Dankel sa Floride. Osim garderobe kupljene na aukciji 1997, pokupovala je još „suvenira” za svoju zbirku. Naime, ona je imala ambiciozan plan da organizuje izložbu tuceta princezinih haljina širom svijeta, čime bi sakupila novac u dobrotvorne svrhe, a koji bi išao za pomoć žrtvama side, raka i nagaznih mina.

Haljine su izložene na nekoliko lokacija, ali ispostavilo se da je izložba skupa za postavljanje i dugovi su počeli da se nagomilavaju. Morin je dobar dio haljina prodala da bi isplatila povjerioce.

Izlaganje „rekvizita” u Bransonu (Misuri) 2010. donijelo je račun od 64,000 dolara od kompanije koja pravi „izloge” za postavku. Kada nije uspjela da plati ovaj račun, bila je primorana da ustupi povjeriocima kreaciju Ketrin Voker koju je Dajana nosila na put u Indiju 1992. Jedna od haljina zamalo je uzeta pravo sa izložbe u palati Kensington u Londonu, na ime dugovanja banci.

Međutim, Morin je uporno pokušavala da „unovči” haljine, pa je uložila u još jedan projekat, uzevši poveći kredit, a garancija za vraćanje novca bile su – haljine. Juna 2010. pomislila je da je „na konju”, jer su počele glasine o mogućoj ženidbi Dajaninog sina, princa Vilijama, što će, smatrala je, podići interesovanje za princezinu garderobu, pa je organizovala veliku prodaju haljina.

Međutim, u prvom pokušaju mnogo toga je ostalo neprodato, pa i čuvena haljina koju je Dajan nosila u Bijeloj kući, kada je plesala sa Džonom Travoltom. To se dogodilo zato što su procurile vijesti o spornom vlasništvu nad haljinama

„Usljed pravnih nesuglasica i spora oko vlasništva” – pisao je „Sandej Telegraf” – „haljina uopšte nije prodata. Ni još devet haljina koje su pripadale princezi za koje je najavljeno da će biti prodate za više od dva miliona funti”.

To se nekako riješilo, i četiri haljine pronašle su kupce, dok ostalih 10 nisu postigle ni minimalnu traženu cenu. „Blago” je naknadno prodato, a „Travoltinu” haljinu kupio je na aukciji, marta 2013, za 240.000 funti tajanstveni džentlmen, kao iznenađenje za svoju suprugu, rekavši da ne vjeruje da će prokletstvo, ako uopšte postoji, preći na njega.

Pomoć duhovne savjetnice

Eto, tako su prošli neki vlasnici kraljevskih haljina. A kako su one uopšte dospjele na aukciju?

Ideju za prodaju 1997. dao je princ Vilijam. A Dajana se složila, jer je željela da istovremeno sakupi novac u dobrotvorne svrhe i da se riješi sjećanja na svoj propali brak i kraljevski stili života.
Inače, princeza je vjerovala u sreću i sudbinu, a njena duhovna savjetnica Simon Simons ispričala je da ju je Dajan zamolila da odabere haljine za prodaju. Odabrale su 79 „najslikanijih” haljina za aukciju (tom prilikom nosile su brojeve od 1 do 80, za izuzetkom baksuznog broja 13). I sakupljeno je 3,26 miliona dolara. Mnogi su nastavili sretno da žive sa svojim haljinama, dok su druge snašle razne bolesti i nesreće.

U izvjesnim slučajevima tu nije bilo nikakve teške „mistike” – vlasnica jednog cijenjenog magazina umrla je u roku od godinu dana po kupovini haljine, ali – već se znalo da je teško bolesna i da se u posljednjim danima trudi da sebi ugodi. Poslije njene smrti, godinu kasnije, haljina je data Metropoliten muzeju umjetnosti u Njujorku.

Druga haljina je budila tužne asocijacije i prije nego što je Dajana umrla. Kupljena je na aukciji 1997. u znak sjećanja na devetogodišnju djevojčicu koja je preminula od raka nekoliko mjeseci ranije. Kupac haljine Pamela Hen prošla je kroz traumatičan razvod, u kojem je i haljina bila predmet spora. U ironičnom obrtu, Pam je primijetila da je upravo tu haljinu princeza nosila kada se „posljednji put pojavila zvanično sa Čarlsom prije razvoda”:

„Nažalost, i u mom životu moj suprug je prolazio kroz krizu srednjh godina i uradio istu stvar koju je Čarls uradio Dajani. Imam osjećaj da znam kroz šta je ona sve prošla. Izgubila sam kuću, posao, mnogo promjena, mnogo vremena. Ali pred kraj života ona je ponovo izgradila svoj život. To me je inspirisalo”.

Mnoge haljine su kupili bogati Amerikanci, dok su neke završile u rukama pravih Dajaninih obožavalaca, onih bez ogromnih bankovnih računa. Bolničarka iz Los Anđelesa i njena sestra udružile su ušteđevine da bi kupile svilenu haljinu koju je kreirao Brus Odlfild, dok je gospođa iz Bostona iskoristila dio novca od razvoda da kupi tri haljine za ukupno 100.000 dolara. Vlasnik ergele iz Virdžinije platio je 30.000 dolara za plavu koktel haljinu.

Međutim, ove haljine su donijele i strepnju i zadovoljstvo. Neke se čuvaju u dobro obezbijeđenim trezorima i nikada ne vide svjetlost dana. Jedan od vlasnika nikada ne dodirne svojih pet haljina bez rukavica – da se ne bi isprljale, dok drugi iznosi „stvar” iz kuće samo u pratnji obezjbeđenja.

Jedino „lovac na slavne” Frans Bilen ne spada u grupu opreznih i zabrinutih vlasnika Dajanine garderobe. Njegov hobi je sakupljanje svojih fotografija sa poznatima – glumcima, muzičarima, političarima ili bilo kime kome se divi, a ta osoba pristane da pozira. Tako je Bilen upoznao i princezu Dajanu lično, a kupio je upravo haljinu koja je nosila tom prilikom. Voštana figura princeze u prirodnoj veličini „nosi” tu haljinu koja je izložena u muzeju slavnih iznad njegovog salona automobila u Belgiji.

Dakle, ima ljudi koje tzv. prokletstvo nije sustiglo. A zašto je snašlo neke od kupaca? Možda objašnjenje leži u riječima jednog posmatrača koji je još u vrijeme aukcije 1997. (prije princezine smrti) mračno primijetio da ljudi, u stvari, kupuju njen nesretni život, i upozorio: „Čuvajte se prokletstva princeze Dajane!”

 

 

error: Content is protected !!