Da li je naša domovina riznica najskuplje gljive na svijetu? Prije nas su nene i dede znale za „ljubavnu gljivu“

Davno su prije nas nene i dede otkrili ovu „ljubavnu gljivu“ koja pomaže u ljubavi i mladome i starome – uz osmijeh veli vlašićki tartufar Meho Osmanović, koji u lov na tartufe ide sa lovačkim psima Liskom i Laskom

Meho ih jede i prijesne

Meho ih jede i prijesne

Da u našoj domovini, u prirodnom okruženju, raste najskuplja gljiva na svijetu, tartuf, dobrano znaju gljivarski eksperti, ali u javnosti malo je znano. Naš magazin je u nekoliko navrata pisao na ovu temu, a u jednom od brojeva imali smo reportažni zapis „lova na tartufe na padinama Igmana“ u kome smo, slikom i riječju, prikazali berbu ove najskuplje gljive sa Vladom Taraba, prvim profesionalnim tartufarom iz Kiseljaka.

Kasnije se uspostavilo kako su naše šume riznice bijelih i crnih tartufa; samo je potrebno znati kako i gdje otkriti njihova nalazišta na Jahorini, Vranici, Vlašiću, Konjuhu i drugim bosanskohercegovačkim planinama.

Mehine „krtole“

Da je Vlašić svojevrsna riznica ove jedne od najkvalitetnijih gljiva na svijetu, poodavno je znano uzgajivaču i čuvaru sitnog stočnog blaga, Mehi Osmanoviću iz seoceta Višnjevo koje se ugnijezdilo na jednom od živopisnih vlašićkih obronaka. Meho godinama ubira tartufe i kako veli, ima „lijepa hajra“ jer, „Mehina vijagra“, kako su tartuf nazvali njegovi prijatelji, stiže na trpeze Španije, Austrije, Švicarske. Meho kazuje:

– Još prije rata sam pronalazio tartufe, zvao sam ih „krtole“ i po mirisu znao sam da su to gljive, ali tek nakon rata sam se na internetu uvjerio da su te „krtole“, ustvari bijeli tartufi koji, sa crnim, skupocjenijim tartufima, na evropskom tržištu dostižu cijenu 5.000 eura po kilogramu.

Kada sam u prvim berbama pošao nuditi tarfure ovdašnjim ugostiteljima, neki su se smijali, ali zato nisu oni koji znaju vrijednost ove gljive. Preko prijatelja iz dijaspore našao sam kupce iako, ruku na srce, mnogo toga poklonim čim uberem, jer poznato je da je ova gljiva najukusnija kada se svježa konzumira.

Meho u berbi tartufa pomažu njegovi ljubimci – lovački kerovi Lisko i Laska

Meho u berbi tartufa pomažu njegovi ljubimci – lovački kerovi Lisko i Laska

Rastu pod zemljom

Slušao je Meho mnoge priče kako su po Vlašiću pronalazili „krtole“, najviše slučajno, neki raskopavajući zemljište, a neki su to radili kako treba, uz pomoć pasa tragača, obućenih za „lov“ na ovu gljivu. Brzo je ovaj vrijedni ovčar, ali i lovac, naučio lekciju. Zanimljivo je bilo slušati ovog razgovorljivog i susretljivog tartufara.

– Znao sam da veprovi preoravaju zemlju, ali nisam znao da je jedan od razloga ova gljiva koja mami i mirisom i ukusom. Vremenom sam shvatio da ne mogu pripitomiti i obučiti divlje svinje, ali mogu kerove. Bez njih nema uspješne berbe ove gljive koja raste pod zemljom, pa sam u lov krenuo sa mojim ljubimcima, lovačkim psima Liskom i Laskom.

Obućio sam ih, kao što obućavam i njihovu štenad. Prije nego što progledaju, navikavam ih na miris i okus tartufa. Mnogi se danas pitaju ko je prvi pronašao ovu gljivu, a ako hoćete ja ću to reći. Davno su prije nas nene i dede otkrili ovu „ljubavnu gljivu“ jer pomaže u ljubavi i mladome i starome – uz osmijeh ispričao je ovaj vlašićki tartufar.

“Điđi – miđi” gljiva

Po Vlašiću i njegovim obroncima ne bere tartufe samo Meho. Tartufi su se osladili i mnogim drugima, kao što su njegovom bratu Šabanu Osmanoviću i Draganu Lujiću, limaru iz Viteza, ali oni ih koriste samo samo na kućnim jelovnicima. Dragan Lujić kaže:

– Za tartufe sam prvi put čuo od Slobodana Ličanina, poznatog travničkog stručnjaka za gljive, a prvi put sam ih konzumirao kada ih je donio ovčar Meho sa Vlašića. Po slasti, ukusu, ali i afrodizijačkom dejstvu nema im premca!

(Mustafa Smajlović/aura.ba)

Komentari

komentara