Da li bi ste se danas igrali “skrivanja prstena”?

Ispod određenog para vunenih čarapa, priglavaka ili kapa krije se prsten. Jedna ekipa krije, a ona druga treba da pronađe gdje se nalazi prsten u prva dva otkrivanja i tad nosi prsten pa krije. Otkrivači, opet dobiju šansu da prsten nađu u zadnje tri čarape. Ako prsten ostane u zadnjoj čarapi, opet gube. Dok je jedna grupa igrala prstena, drugi su se zabavljali uz pjesmu, šargiju i mezetluke

U stara, dobra vremena, kada se živjelo sporije, ali zdravije i duže, u dugim zimskim noćima, dok su žene prele vunu, tkale i plele, “muška” igra prstena bila je najpopularniji “zimski sport” na selu

Niti jedna drevna narodna igra nije bila tako zastupljena među svim narodima Bosne i Hercegovine kao što je igra skrivanja prstena pod kapu ili čarapu. U nekim sredinama znana je pod nazivom kapanje, čak i igra “konja”, ali je daleko poznatiji i rasprostranjeniji naziv – igra prstena.

Vremena su se promijenila, pa je ova tradicionalna igra u svakodnevnom životu gotovo zamrla, ali zahvaljujući mladim entuzijastima i folklornim društvima sačuvana je od zaborava. Nerijetko se organizuju i turniri. U nekim sredinama kulturno-umjetnička društva nose naziv “Prsten”. Uspomena na ovu prastaru igru posebno se čuva u Hercegovini i Posavini, a na zabjelašničke igre prstena podsjeća pjesma koja se pjevala na zimskim sijelima:

“Hej, Umoljani, volio te ne bi, kad se prsten ne bi igrao u tebi!”

U stara, dobra vremena, kada se živjelo sporije, ali duže i zdravije, u dugim zimskim noćima ovo je bio najpopularniji “zimski sport” na selu. U okolini Sarajeva, posebno u zabjelašničkim selima, “skrivanje prstena” bilo je sastavni dio života i razonode gorštaka.

Stari Juso Masleša, jedan od šest stanovnika Lukomira pričao je ovako:
“Dani su bili kratki, a noći duge i hladne. Negdje iza akšama bi počeli žmirati fenjeri, pomolili bi se ljudi koji bi lagahno prtili snijeg prema kući gdje bi se u suhom i toplom organizovala igra skrivanja prstena. Dok su žene u posebnoj prostoriji prele vunu, plele ili tkale, muškarci su igrali prstena – kaže ovaj starina i sa sjetom dodaje kako u zabjelašničkim selima “nije bilo struje, ali je bilo lijepa života!”

Dolaskom dugih i hladnih zima, kada su zabjelašnička sela i gorštaci ostajali “zatrpani” u snijegu, ova drevna igra je “kratila” vrijeme do proljeća.

Za ovu drevnu igru može se sa sigurnošću kazati kako je bila zastupljena među svim narodima, a u “kapanju” ili “skrivanju prstena” pravila se bitno nisu razlikovala. Otud priče Radovana Đukića iz Velike Sočanice kod Dervente, Gavrila Moćevića iz Trnova i Juse Masleše iz Lukomira liče jedna drugoj kao jaje jajetu.

“Ispod određenog para vunenih čarapa, priglavaka ili kapa krije se prsten. Jedna ekipa krije, a ona druga treba da pronađe gdje se nalazi prsten u prva dva otkrivanja i tad nosi prsten pa krije. Otkrivači, opet dobiju šansu da prsten nađu u zadnje tri čarape. Ako prsten ostane u zadnjoj čarapi, opet gube. Dok je jedna grupa igrala prstena, drugi su se zabavljali uz pjesmu, šargiju i mezetluke – ispričao je naš Radovan Đukić dodajući kako je ova prastara igra višestoljetna tradicija stanovnika naše domovine.

“Igra u konje”

Danas se igre prstena organizuju uglavnom radi očuvanja tradicije i običaja naših naroda, a na turnirima pobjednici dobijaju novačne nagrade. Nekada su naši preci igrali uglavnom iz dokonosti u dugim zimskim noćima, ali bilo je i velikih “pologa”. Sam naziv “igra u konje”, kazuje da su pobjednici kao nagradu dobijali konja ili par volova. Ali to nije bilo svugdje – kaže Radovan Đukić, koji često u rodnoj Velikoj Sočanici organizuje takmičenja u igri prstena.(aura.ba/M.S)

error: Content is protected !!