ČUDOVIŠTA I DUHOVI VREBAJU U MRAČNIM DUBINAMA LONDONSKOG METROA!?

Htjeli mi to priznati ili ne, većina nas voli dobru priču o duhovima i urbanim legendama, koje će nam zaintrigirati maštu. Tmurni i kišoviti London je već decenijama savršen primjer grada, za koji se vežu razne misteriozne urbane legende. To se posebno odnosi na kilometarski podzemni sistem londonskog metroa, koji predstavlja savršeno mjesto za susret sa paranormalnim, od čudovišnih bića, duhova, do jezivog voza punog leševa…

Londonski metro predstavlja sistem podzemnih željeznica, koji je u funkciji još od davne 1863. godine, i pokriva, ne samo glavni grad Engleske, već i dijelove susjednih okruga Eseks, Hertfordšir i Bakingemšir. Susreti putnika sa paranormalnim i neobjašnjivim pojavama nisu ništa novo, pa iako o njima vjerovatno nećete razmišljati dok stojite u sred gužve, na stanicama poput Waterlooa ili Oxford Circusa, stvari se itekako mijenjaju ukoliko se u sitne sate sami nađete na nekoj od platformi, čekajući posljednji voz.

 MUTANTI IZ DUBINA

Priče o duhovima i čudovištima koji lutaju mračnim tunelima londonskog metroa, postoje već godinama. Veliki broj tih priča spada u mitove i legende grada na Temzi, a neke su čak pretočene u film.

Michael Goss, je jedan od onih koji je proučavao legende o čovjekolikim bićima, koja su mutirala živeći u tunelima londonskog metroa. Istraživajući ovaj fenomen, došao je do zaključka da su mutanti za koje se govori da postoje, ustvari samo dio glasina i legendi.

– Ovo je jedan od onih londonskih mitova koju naratori ponavljaju sa omaložavajućom zabavom, onom koja vapi da se u nju vjeruje. Ta stvorenja vjerovatno jedu sendviče i hamburgere koje bacamo, a vjeruje se i da jedu beskućnike, pijance, i druge usamljene noćne putnike. Ukoliko vjerujete u ovu priču, imate još jedan razlog da se noću držite što dalje od londonskog metroa- govori Michael.

Ipak, nisu svi tako sigurni da su ove priče samo mit. Jon Downes, direktor britanskig Centra za zoologiju, se posvetio istraživanju misterioznih stvorenja poput Bigfuta, Jetija i čudovišta iz Loch Nessa. Dok je između 1983., i 1985.g, radio kao bolničar u Exeteru, čuo je priče o uznemirujućim događajima koji su se desili godinama ranije, a koji su direktno povezani sa misterioznim dešavanjima u londonskom metrou.

Prema riječima doktora sa kojim je Downes razgovarao, čudni događaji su počeli sa serijom kasnih noćnih poziva načelnika i pripadnika policije u Devonshireu, koji su upozoravali doktore Starcross bolnice, da će za sat vremena, dovesti veoma opasnog pacijenta kojem će trebati stručna njega, u izolovanoj i zaključanoj sobi.

Oko 45 minuta kasnije, doveli su stvorenje visoko skoro dva metra, i potpuno golo. Prema svjedočenjima doktora, biće je bilo prekriveno dlakom, imalo je guste obrve, širok nos, i veoma mišićave ruke i noge. Čovjek-zvijer je tri dana bio zatvoren u bolnici, prije nego što je prebačen na tajnu lokaciju u londonskom podzemlju. Njegova sudbina je i dalje nepoznata.

Ova priča se dovodi u vezu sa Colinom Campbellom, koji je 1960. godine, imao bliski susret sa veoma sličnom zvijeri. Bilo je kasno navečer, i Colin se našao na napuštenoj platformi metroa. Krećući se prema izlazu, kako tvrdi, iza sebe je čuo režanje od kojeg mu se sledila krv u žilama.

Brzo se okrenuvši, ugledao je veliko, dlakavo, majmunoliko stvorenje kako se kreće prema šinama. Najbizarnije od svega, biće je izgledalo providno, kao da nije od krvi i mesa. Dok ju je Campbel posamatrao u šoku, sablasna zvijer je nastavila da hoda i prošla je direktno kroz zid, iza tunela, ne ostavljajući nikakav trag.

Da li je ovo mogao biti duh pećinskog čovjeka iz Starcross bolnice od prije nekoliko godina? Vjerovatno nikada nećemo saznati.

DUH EGIPATSKE PRINCEZE TERORIŠE PUTNIKE!

Stanica Britanskog muzeja prestala je sa radom 1933. godine, a godinama prije zatvaranja, kružile su priče o drevnom egipatskom duhu, koji ju je opsjedao. Omotana u tkaninu, i sa šeširom na glavi, sablasna figura princeze Amen-Ra, se kasno noću pojavljuje iz labirinata starih tunela, i svojim vriskovima plaši usamljene putnike.

Priča je ubrzo privukla pažnju londonskih novina, koje su ponudile nagradu svakome ko skupi hrabrosti da tu provede noć, ali niko nije bio spreman prihvatiti izazov.

Inspirisan ovim misterioznim dešavanjima, 1935.godine snimljen je film Bulldog Jack, čija se radnja odvija upravo u tunelima ispod Britanskog muzeja, a govori o duhu koji se nalazi u njima.

Iste noći, na premijeri filma, dvije žene su nestale sa Holborn platforme, koja se nalazi odmah pored stanice Britanskog muzeja.

Policija je kasnije otkrila čudne tragove na zidovima zatvorene stanice, a prijavljeno je još nekoliko viđenja duha, kao i zvukovi zapomaganja iza zidova tunela. Zvaničnici londonskog metroa su očajnički pokušavali smanjiti tenzije i uporno poriču postojanje tunela koji vodi direktno u egipatsku prostoriju Britanskog muzeja.

Ipak, duh egipatske princeze nije jedini koji opsjeda navedenu stanicu. Svjedoci tvrde da su na istom mjestu vidjeli sablasnu figuru u dugačkom kaputu, sa šeširom i rukavicama, kako luta mračnim tunelima, a zapravo se radi o glumcu Williamu Terrisu, koji je na tom mjestu 1897g., izboden na smrt.

ZADNJI POZIV ZA MRTVAČKI VOZ!

Na teme londoskih urbanih legendi snimljeni su brojni dokumentarci, a jedan od njih spominje voz koji je nekada tutnjao tunelima koji spajaju Whitechapelovu stanicu sa londonskom Kraljevskom bolnicom – voz bez živih putnika. Za razliku od priča o čudovištima i duhovima koji lutaju mračnim hodnicima lononskog metroa, ova legenda se može porediti sa pravim horor filmom, a glavnu ulogu imaju stotine ljudskih leševa!

Prema folkloru londonskog podzemlja, mrtvački voz je bio u funkciji od rane 1900. godine, a vozio je kroz tunele koji su danas zazidani.

Naime, viktorijanski London je bio prožet siromaštvom i raznim bolestima, koje je redovno punilo gradske bolnice i mrtvačnice. Uslijed toga, ideja o vozu koji će mrtve putnike prevoziti dalje od centra Londona, je bila sve primamljivija upravi kraljevske bolnice, koja je teško izlazila na kraj sa ovim problemom.

Bez ičijeg znanja, navodno su izgradili novu podzemnu liniju koja je išla ispod bolnice do Whitechapela. Tu liniju su koristili za prijevoz ljudskih ostataka, što dalje od bolnice, i odlagali su ih na neobilježenim mjestima ispod kancelarija za prodaju ulaznica, samo par metara od nesvjesnih putnika.

Ovome ide u prilog i vjerovanje da su se, godinama ranije, prazne prostorije za prodaju karti u Whitechapelu, koristile kao privremene mrtvačnice, kada bolnice više nisu imale mjesta za leševe.

Do danas ostaje nepoznato da li je ova legenda istinita, ali izvještaji svjedoka o misterioznom zazidanom tunelu, i mračne historijske činjenice viktorijanskog Londona, idu u prilog vjerovanju da je Mrtvački Voz, kako ga ljudi popularno nazivaju, zaista nekada obavljao svoj morbidni posao.

TUŽNA SUDBINA ŽENE U CRNOM

Ova priča počinje sa Sarinim bratom, Phillipom Whiteheadom, koji je bio zaposlen kao blagajnik u Banci Engleske, i kojeg je sud 1811.g, osudio na smrt vješanjem, zbog krivotvorenja novca.

Vijest o bratovoj smrti se dugo skrivala od Sare, koja je napokon, jednog dana otišla do banke i tražila da vidi svog brata. Radnik na kojeg je naišla joj je rekao za bratov zločin, što je imalo užasavajući efekat na Saru, koja je ubrzo poludjela. Nije se mogla pomiriti sa sudbinom voljenog brata, i svaki je dan dolazila u banku tražeći ga. Također je bila uvjerena da joj je banka dugovala značajnu sumu novca.

Dan za danom se vraćala, i uznemirivala zaposlene i mušterije, što je primoralo Banku da joj ponudi određeni novac, ukoliko pristane da se više nikada ne vrati. Sara je održala obećanje, tj., sve dok nije umrla.

Nakon njene smrti, ljudi su je često viđali noću, na Bank stanici metroa, potpuno obučena u crno, kako zaustavlja i pita putnike, „Jeste li vidjeli mog brata“?

(aura.ba)

Komentari

komentara