Čudesna i potresna priča o Jegoru i njegovoj kćerki jedinici Jekaterini: Jeste li šetali stazom Jegora poznatijom kao stazom jednorukog graditelja?

I jednog dana, krajem 18. vijeka, u manastir Praskvice, u duhovni centar Paštrovića, stigao je neobičan, jednoruk isposnik. Tražio je samo mir, a posao je sam našao. Imao je samo jednu ruku, carigradski malj i gvozdenu volju. Kad je bio, otprilike, u pola posla, u manastir je pristigao golobradi mladić, takođe Rus, koji je dobio monaško ime Jelisej. U manastirskoj trpezariji prvi put su se sreli Jegor i Jelisej. Starcu se učinilo da ga je zasvrbjela ruka koje nema, a mladiću su zaiskrile oči. Starac je slutio, mladić je znao..

Iznad Svetog Stefana u Crnoj Gori, nalazi se manastir Praskvica. Star je preko 600 godina, a mještani ga još zovu duša Paštrovića. U manastiru se nalazi veliko duhovno blago: Zlatni krst cara Dušana, koji je tu prenijet iz manastira Visoki Dečani kako bi se sačuvao, zatim putir ruskog cara Pavla.
U manastiru se nalazi i darovna granata ruske carice Katarine, freske i ikone neprocjenjive vrijednosti, te preko 5 000 knjiga.Temelji manastira Praskavica potiču iz 1050 godine.

Postoji priča vezana za ovaj manastir, o čovjeku koji je bio nadasve neobičan. On je stigao na pristanište u Budvi, bio je bez jedne ruke, tamne kose i previše ozbiljan. Po svemu sudeći već je čuo za ovaj manastir, jer je bio oduševljen njime. Tu je rekao igumanu kako bi želio tu ostati, i da želi raditi i da mu treba mir.
Da more poveže sa selom
Iguman Sava koji ga je primio, dobro je znao ruski jezik te je tako saznao da je neznanac plemićke krvi. Ostalima manasima u manastiru je naredio da se za neznanca da posebna soba, i da mu se da mir koji je tražio.

Sam sebi je odredio posao a to je bilo da more poveže sa selom selom Čelobrdom.Nepoznati čovjek je svakog jutra odlazio raditi, sa komadom kruha i nekom tikvom ili nečim sličnim, i vraćao se pred kraj dana. Za njim, tj. njegovim radom je ostajala lijepa kamena staza. Nije radio samo nedjeljama i svetim danima. U to isto vrijeme dok je nepoznati Rus krčio stazu, u manastir je došao nepoznati monah i oduševio sve divnim pjevanjem. Monah je dobio ime Jelisej, i primljen je u manastiru kao da je tu dugo vremena, kako su svi bili oduševljeni njime.
Te večeri razgovoru s monasima i novim monahom prisustvovao je i nepoznati Rus.Tako je trajalo to sve pune četiri godine, i Jelisej je naučio naš jezik. No jednog dana se razbolio i nikakve trave i lijekovi nisu pomagali koje su vidari donosli. Tražio je od monaha da mu zapale svijeću i dovedu starca Jegora u njegovu sobu.
Potraga za kćerkom
Umornom i bolesnom rukom Jelisej je skinuo monašku kapu i ispod kape se rasula duga smeđa kosa ali i krupan mladež kraj oka. Starac Jegor je u umirućem monahu prepoznao svoju kći jedinicu Jekaterinu. Tog dana mladi monah tj. Jekaterina, je izdahnuo, i ostali monasi su se zakleli da će čuvati tajnu.Jegor je nastavio graditi svoj put, građen je punih pet godina, a kada je zadnji kamen stavio na svoje mjesto tu je i umro.

Sahranjen je tik uz temelj crkve sveti Nikola. Prije same smrti, ispričao je tajnu monahu. Starac je bio visoko oficir Rusije, i njegova kćer Jekaterina se na jednom balu zaljubila u kapetana. Dok je Jekaterina voljela kapetana svim srcem, on je nju doživio samo kao avanturu.
Njenog oca je to užasno zaboljelo da mu kćerka pati, i izazvao je kapetana na dvoboj. Kapetan je pucao prvi i teško ranio Jegora u ruku. Zatim je on pogodio kapetana pravo u srce. nakon dugog liječenja, ruka mu je morala biti amputirana. Nakon što je izašao iz bolnice, kod kuće ga je čekalo još jedno razočarenje, njegovoj kćeri jedinici se gubi svaki trag.
Sedam godina je tražio od manastira do manastira dok nije stigao u Crnu Goru. Ovaj manastir je jedan do najljepših u Crnoj Gori. A pogled sa staze koju je jednoruki graditelj napravio, je nešto božastveno.
 Slavenka Polojac/aura.ba