ČUDA NA BISTRIČKOM TURBETU: KO HADŽAIL EFENDIJI ZAPALI SVIJEĆU, DOBRU SE MOŽE NADATI

 Kako je Jelena Radovanović izliječila nogu? Gdje je završilo desetak kilograma zlata? Kako lopovi vraćaju ukradene stravi, a studenti uspješno polažu ispite? Mnogo je nerotkinja nakon posjete ovom turbetu doživjelo majčinsku radost. Kako je Rašid Šado Begić naljutio Hadžail efendiju. Kako je sarajevska policija iz turbeta odnijela deset kilograma zlata?
Neobičnom pričom iz davnih vremena o Hadžail efendiji, bistričkom šehidu, koji kao i svi šehidi nikada ne umire, sarajevski hadžija Abid Čolpa, uveo nas je u još jedan dio nedovoljno rasvijetljenih ili, možda, samo nama, nedostupnih informacija, podataka, zapisa, svjedočenja… Ovo je jedan od najstarijih šehidskih mezara u Šeheru na Miljacki.

Smješten u podnožju Trebevića, u sarajevskoj mahali Krka, u zaboravljenoj bašči i od vlasnika Rašida Begića. Na njegovom mezaru je 1969. godine postavljena ploča. Kažu da su je Rašid Begić, njegov otac Smail-aga, u čijoj bašći se nalazi mezar, te stara nana Mujaginica, postavili vlastitim sredstvima.

„Nisam od onih koji vjeruju u čuda, ali ovdje na Krki je običaj da na Hadžailov mezar odnesemo svijeće i zapalimo ih. Nanijetimo na svoje zdravlje i nafaku u porodici… Još kao nevjesta, slušala sam priče od moje svekrve i starih nana, o ovom mezaru, u kojem je evlija, a za neke sam se slučajeve i uvjerila – kazala je za „auru“ Fikreta Remović iz ulice Krka.

 Mnogi se sjećaju nane Mujaginice, koja je brinula o efendijinom mezaru i dočekivala nesretne i bolesne u svojoj kući. Nikada im ništa nije naplaćivala, ali bi te nesretnike u noći uoči četvrtka, zadržavala u svojoj kući. Okupala bi ih i sa njima tokom noći provodila vrijeme ponavljajući Kur`anske dove i molitve. Mnoge nervno rastrojene osobe ili one koje su „ograisale“ nakon što bi provele noć u toj kući i kraj Hadžailovog mezara odlazile su sa Bistrika potpuno izliječene.

Hadžail efendijin mezar je pedesetih godina prošlog vijeka, kaže legenda, izmješten u bašču Smail – age Begića. A premjestio ga je neki Mujaga, čija se kuća nalazila na brdu iznad „Dobre vode“, izvorišta kojeg je sarajevski „Vodovod“ šezdesetih godina prošlog vijeka pretvorio u rezervoar.

„Tu pored ovog izvorišta bio je Hadžail efendijin mezar. Kao evlija, jedne je večeri pokucao na Mujagin prozor. Rekao mu je da je on Hadžail, da je stradao od dušmanske ruke i da je ukaburen (zakopan) dva koraka desno od izvorišta, sa kojeg su mještani Krke pili vodu, a danas je piju i mnoge Sarajlije. Tada je rekao da će se vrelo vremenom zakopati, praviće se brana, nešto će se zidati i graditi…

Mujagu je zamolio da ujutro poslije sabah namaza, dođe iskopa ga i prenese u bašću Begića kako ga ne bi uznemiravali u starom mezaru. Ako to uradiš, učiničeš veliki hajr i narodu – ispričao je za „auru“ hadžija Abid Čolpa, koji je još kao 20 – godišnjak počeo dolaziti na ovo duhovno izvorište i lječilište za mnoge ovozemaljske nesretnike.

Zanimljivo je da ga je Mujaga u mezaru našao kao da spava. Ni po čemu se ne bi moglo zaključiti da je riječ o rahmetliji (pokojniku) koji je na onaj svijet preselio prije više od 400 godina. Pored njega se nalazila konjska oprema i prepolovljena sablja, zbog čijeg rukohvata će kasnije stradati Rusmir Begić, u Krki poznat kao Šado. Zajedno sa suprugom i komšijom Smail-agom ga je premjestio u sadašnji mezar. Čak su mu i ostavili prostor za svijeće. Zamolio je Mujagu da mu ostavi taj prostor i da mu on ili njegova žena, ili njihovi musafiri donose svijeće.

„Dešavalo se da Hadžail efendija počne lupati u mezaru, a znao je i zagalamiti, ako mu ne donose svijeća“ – kazuje nam Abid Čpolpa.

„Svi mi znamo za našeg šehida i uoči četvrtka nosimo mu i palimo svijeće. Sjećamo se rahmetli Mujaginice, koja je brinula o njegovom mezaru – zabilježili smo riječi Ševale Čajić. Poznato joj je i da su tu prije rata dolazili duševni bolesnici, nesretni ljudi, nerotkinje…

 O slučaju jedne ovozemaljske nesretnice, kako je on zove, pričao nam je i hadžija Abid Čolpa. Ona nije mogla imati djece. Muž i njegovi roditelji su je maltretirali, vrijeđali i tjerali iz kuće.

„Nema mi druge. Ili u goru, ili u smrt. Kući neću, a lijeka mi nema – požalila se, učeći „El Fatihu“ i paleći svijeću na Hadžailovom mezaru.

„Znao sam da ako svijeća izgori, da će imati djece. A ako se, pak, ugasi da će ostati nerotkinja. Gledao sam kako vjetar plamen na ovoj svijeći nosi i po metar u daljinu i pomislio da će je ugasiti. U sebi sam govorio, žaleći je, da ona nikada neće imati svoga evlada i da bi bilo najbolje da se ne vraća više u tu kuću. A onda se plamen ponovo vratio. Svijeća kao da se sama zapalila. Danas ta žena ima sina i kćerku. Sin joj studira na Teološkom fakultetu u Sarajevu – ispričao je za „auru“ hadžija Čolpa,

               Kako je Šado naljutio šehida?

 Prema kazivanju hadžije Čolpe, Šado je kao dječak doživio neugodan susret sa Hadžail efendijom, koji se na kraju dobro završio. Jedino Šado, kaže naš sagovornik, nije nekoliko dana „mogao sjesti na stražnjicu“. Igrajući se oko mezara, on je izvukao dio efendijine polomljene sablje. Igrao se tokom dana, ali ga nije vratio odakle je uzeo.

 “Tu noć je Hadžail efendija zalupao Smail-gai na prozor i tražio da mu se vrati sablja. Čak je i prijetio. Ujutro su je pronašli i vratili u mezar, a Šadu dobro išibali. Bio je momak, a nije smio prići mezaru – priča hadži Abid Čplpa.

               Sanjala Hadžail efendiju

 Kćerka ugledne sarajevske porodice Tanović sa Vratnika na studijima arhitekture s kraja devedesetih godina prošlog vijeka sve je dobijala devetke i desetke. Jedino iz historije, za ovaj studij „lakšeg“ predmeta, nije mogla da dobije prolaznu ocjenu. Padala je čak sedam puta i zbog toga je postojala mogućnost da ponavlja godinu.

 „Hajde kćeri da odemo na Hadžailov mezar, da mu proučimo El Fatihu i zapalimo svijeću – govorila je majka. Ali, kćerka nije htjela na tu temu ni da razgovara.

 Nekoliko dana kasnije u snu joj se pojavio Hadžail i zamolio je da dođe da mu zapali svijeću. Bilo je to dan prije nego što će djevojka izlaziti na ispit. Ujutro je sve ispričala majci i već popodne obje su bile na Bistriku.

 „Zapalila sam pet svijeća, koje sam kupila pred Begovom džamijom. Imala sam u tim trenucima neki poseban osjećaj. Prelijepo sam se osjećala. Sutradan sam položila i taj ispit – kazala nam je ova djevojka koja je danas jedna od uspješnijih sarajevskih arhitekata. Udala se i sa svojim mužem bar jednom nedjeljno odlazi do Hadžailovog mezara. 

   EVLIJA NE TRAŽI PUNO, A POMAŽE SVIMA

 Rešad Begić Šado, vlasnik bašće u koju je premješten Hadžail efendija zapamtio je brojne neobične priče i svjedočenja o bistričkom šehidu.

 „Istina je da je mezar Hadžail efendije bio u potoku i da je on jedne večeri mome djedu, majčinom ocu, Salihu  Spahiću, zvanom Kolotura, pokucao na prozor, te ga zamolio da ga prenese u našu bašću. Bilo je to pred početak Prvog svjetskog rata. Moga djeda su zvali Koloturom, jer je bio mnogo snažan, jedan od najjačih momaka u Sarajevu.

Kada je počeo rat, Austrijanci su ga mobilizirali i odveli na front u Rusiju. Niko ne zna kako, ali nakon dvije godine, vratio se u Sarajevo. Sjećam se slika iz djetinjstva; moj djed je najviše vremena provodio kraj Hadžailovog mezara.Vazda je tu sjedio i učio Kur`anske dove – ispričao nam je Rašid Begić i zahvalio se redakciji „Aure“ za priču o evliji iz njegove bašče.

„Svi smo mi u Krki znali Hadžail efendiju. Svi ga i danas poštujemo, zijaretimo i zapalimo mu svijeće. Davno sam ja želio da uredim prilaz, da dovedem vodu, kako bi ljudi mogli uzimati abdest, te da uredim prostor za obavljanje namaza…

Nažalost, u ovom području zabranjeni su svi građevinski radovi, jer je predviđena izgradnja nekog puta. Da nesreća bude još veća u katastru nema ucrtanog šehidovog mezara – ispričao nam je Rašid Begić neke detalje o onoj tamnijoj i neodgovornijoj strani našeg čovjeka prema vlastitoj historiji, tradiciji i kulturi.

Hadžail efendija je bio turski vojnik i u Bosnu je stigao zajedno sa sultanom Fatihom. Bio je, pričali su Rešadu njegovi roditelji, jedan od najstarijih šehida u Sarajevu. Mnogim ovozemaljskim nesretnicima je pomogao. Pomaže i danas.

„Hadžail efendija je spasio nogu kćerke Rade Radovanović, novinarke Radija Federacije BiH. Jelena se zvala i bila je teško ranjena u vrijeme opsade Sarajeva. Tada je bila 16 – godišnja djevojčica, kojoj su zbog ranjavanja u petu, trebali da amputiraju nogu. Rada je dolazila ovdje da pali svijeću na minus petnaest i po pola metra visokom snijegu. Spašena joj noga i, koliko znam, danas živi negdje na Kipru – ispričao nam je Šado.

                  Zlato u mezaru

 Rašid Begić se sjeća slučaja kada se Hadžail efendija bio uznervozio, bez obzira što su mu svijeće bile zapaljene. Dugo njegovi ukućani nisu znali o čemu se radi, sve dok nije poslat signal njegovoj majci da se u mezaru nalaze ogromne količine zlata.

 „Pronašli smo preko deset kilograma zlata. Nikada neću zaboraviti tu sliku. Bilo je u štangama. Majka ga je iznosila, a ja sam gledao tu zlatnu boju. Pozvala je policiju. Oni su to odnijeli. Kuda i kome su ga predali – nikada nismo uspjeli saznati. Odmah nakon toga Hadžail efendija se smirio. Mislim da je bilo zlato iz neke crkve u okolini Sarajeva.

 Zanimljivo je da se za sve lopovluke, kod mezara „nađe lijeka“. Ljudi koji su pokradeni sigurno će dobiti nazad svoj imetak ili pronaći lopova najkasnije u roku od mjesec dana. Znam mnoge slučajeve u kojima su Hadžail i moja majka pomogli – ispričao nam je Šado Begić.

                    

      Mene je uspavao

Bez obzira što je bio naljutio Hadžail efendiju zbog sablje, Rašidu Šadi Begiću je majka pričala i neke lijepe priče o Hadžail efendiji. Bilo je to 1945. godine. Sarajevo je živjelo prve dane slobode, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Šado je tada imao nepune dvije godine.

 “Tada smo svi u ovoj bistričkoj mahali donosili vodu sa izvorišta Đekica. Obično su u prvi mah žene i djevojke odlazile po vodu. Ja sam plakao i niko me nije mogao umiriti. Tada je izašao Šehid, kako ga mi zovemo. Bio je u zelenoj feredži. Rekao je mojoj majci da ona ide po vodu, a da će me on pripaziti. Kada se vratila našla me je da spavam – ispričao nam je Rašid Šado Begić, koji je bio svjedokom brojnih uspješnih izliječenja nesretnih ljudi u kući njegove majke Sadike, koju su svi na Bistriku poznavali kao Smailaginicu.

 Ona je godinama brinula o mezaru Hadžail efendije, a noć uoči četvrtka je liječila duševno bolesne osobe. Okupala bi ih u svojoj kući, sa njima bi cijelu noć učila Kur`anske dove. Ujutro su svi ti ljudi odlazili zdravi i bez ikakvih tragova „ogreša“ (ARHIVA AURE/Ekrem Milić)

Komentari

komentara