Cazinske razglednice: Kako je djevojka Jezerka iz Bužima izgradila kulu u gradu Jezerski!

Znani i neznani junaci, age, dizdari i muhtari njihovi su stoljetni stanovnici. Od nesretnih dana preraslih u narodnu legendu ostao je posebno upamćen otpor okupaciji 1878. godine, kada je Jezerski, kako su pričale stare nene, ostao bez punoljetnih muškaraca.

Rijetka su naselja u Krajini koja u svojoj neposrednoj blizini nemaju barem jedno uzvišenje okrunjeno ostacima neke stare srednjovjekovne ili osmanske utvrde. Jedna je od njih i stara tvrđava u Jezerskom kod Bosanske Krupe. Smjestilo se nekako na sredini trougla, čiji krajevi spajaju općine Cazin, Bužim i Bosansku Krupu. Tu leže ostaci starog grada Jezerski, ispod kojeg se prostire selo s istim imenom.

Nikada nije razjašnjeno kako je Jezerski dobio ime. U pisanim izvorima prvi put se spominje daleke 1278. godine. Posjeduje unutrašnju okruglu kulu, visoku više od 20 metara, koja je ozidana debelim zidom i vanjsku kamenu ogradu ili bedem, visok četiri metra, s velikim vratima. Uz kulu je još sagrađen kameni zid, visok sedam metara, koji je zatvarao četvrtasti prostor površine 1.200 kvadratnih metara

Je li obližnja ponornica nekada u prošlosti ostala bez svog ponora pretvarajući prostranu kotlinu u jezero, ili su močvarne doline ljudima izgledale kao neko presahlo jezero nad kojim stražari grad Jezerski, može se samo nagađati.

Bilo kako bilo, ime je sraslo s pitomim krajolikom koje na tako malom prostoru čini pravo prirodno bogatstvo. Tu je i velika spilja koja, osim svojih geoloških karakteristika, čini i historijsko naslijeđe Jezerskog. Česti su bili zbjegovi u tu pećinu pred osvajačima, a takvih nije bilo malo u njegovoj prošlosti.
Potraži li se ono zapisano u knjigama, saznat će se da je jezerska tvrđava jedna od najstarijih u čitavoj Krajini.

Ne zna se kada je tačno sagrađena, a prvi se put spominje još 1278. godine kao Castrum Hiesera. Mala četverougaona utvrda iz tog doba imala je središnju okruglu kulu s manjim dvorom i crkvom posvećenom svetom Kuzmi i Damjanu. Imala je svoje plemiće i katoličke stanovnike koji, koliko god bili ratoborni, nisu se imali snage odbraniti od novog osvajača koji će, prodirući duboko na sjeverozapad 1576. godine, na juriš zauzeti Bužim i Cazin, a zatim i Jezerski. Te nove osvajače predvodio je Ferhat-beg Sokolović, bosanski sandžak beg koji odmah po zauzimanju ovih gradova naredi da se u osvojenim tvrđavama podignu i prve džamije.

A prema kazivanju Hilmije Hafizovića, koji istražuje historiju i bilježi narodne predaje iz Cazina i okoline, po osvajanju Jezerskog od strane Osmanlija 1576. godine u grad su stacionirana dva osmanska zapovjednika, Hajdar i Selim, od kojih su potekli svi današnji jezerski Hajdarevići i Selimagići.

Crkva je ubrzo pretvorena u tvrđavsku džamiju, a za prvog imama došao je izvjesni Halil efendija. Među starosjediocima, ističe Hilmija, još su Harčevići i Muzaferovići, dok su se ostali s vremenom doseljavali iz drugih krajeva. Nije Hilmiji nepoznat ni Karlovački mir iz 1699. godine, u vrijeme kojeg se, priča, na prostor Jezerskog doseljavaju ličke muslimanske porodice današnjih Kanurića i Nesimovića. Njegovi Hafizovići doselili su se najkasnije iz Mrkonjić Grada.

Jezerski se s vremenom oblikovao kao i ostala mjesta Cazinske krajine. Česti ratovi, paljevine i bune punili su znana i neznana mezarja, a iza svega su ostajale tek legende. Džamijski haremi ispunjeni su masivnim nišanima obrađenim u kamenu bihacitu. Znani i neznani junaci, age, dizdari i muhtari njihovi su stoljetni stanovnici. Od nesretnih dana preraslih u narodnu legendu ostao je posebno upamćen otpor okupaciji 1878. godine, kada je Jezerski, kako su pričale stare nene, ostao bez punoljetnih muškaraca.

Evo još nekoliko narodnih predanja:
Za stoljetnu kulu Jezerski se veže legenda da ju je gradila djevojka iz Bužima, a kamene bedeme oko grada koji su služili za odbranu podigla je osmanska vojska za minulih ratova zbog strateške važnosti.

Nakon što je Ferhat-paša Sokolović 1576. godine osvojio Stari grad Jezerski, on je izgradio i askersku džamiju za potrebe vojske. Osim srednjovjekovne kule s malim dvorom i tvrđavske džamije, unutar grada.

U sklopu kompleksa Jezerski, koji se polako retaurira, podignut je spomenik braniteljima BiH u vrijeme duple agresije na BiH iz SRbije i Hrvatske, te unutrašnje izdaje unutar Armije BiH. Riječ je p spomeniku na vrhu brda Soline iznad jezerskog zaseoka Dijelovi. Riječ je o jednom od dvaju centralnih šehidskih mezarja boraca krupske 511. slavne brigade. Ovi šehitluci, bez sumnje, pričaju posebnu priču i daju posebnu notu identitetu ovog kraja.

Kada je 21. aprila 1992. godine službeno započela agresija u Cazinskoj krajini, napadom na Bosansku Krupu, prognani narod iz ovog grada pronašao je utočište na slobodnoj teritoriji općine, najprije u Jezerskom i susjednim Pištalinama.

Nije bilo kolektivnih smještaja niti nezadovoljstva. Jezerani su to radili domaćinski i svaka je kuća primila po jednu porodicu. Pred osnovnom školom u Jezerskom prvi je put i postrojena buduća 511. slavna brigada. Iz Jezerskog se kretalo u boj i u njega se često vraćalo na tabutu.

Kako prognano stanovništvo svoje poginule nije moglo sahranjivati u rodnim mjestima koja su bila okupirana, ukopavani su u Jezerskom i Pištalinama. Tako su nastali šehitluci na Solinama, u kojem je posljednji smiraj pronašao i sam komandant 511. slavne brigade Mirsad Crnkić, nakon pogibije 13. juna 1994. godine. Na ovaj je način Jezerski ostao trajno vezan za cijelu današnju općinu Bosansku Krupu, usađen kao bedem u identitet ove slobodarske općine.

Tradicija ovdašnjih ljudi bila je uvijek da u potrazi za radom i zaradom napuštaju svoj kućni prag. Nije to nikakva novina ovih poslijeratnih godina. Kada bismo tražili razliku u odnosu na prijašnja vremena, pronašli bismo je tek u načinu odlazaka. Nekadašnji Jezerani odlazili su kao mladići u Sisak, Rijeku ili Ljubljanu, gdje su bili odlični radnici u željezarama, brodogradilištima…

Kada bivša vlast nije mogla osigurati dovoljan broj radnih mjesta u državi i kada je omogućila nezaposlenim odlazak u inostranstvo, mnogi Krajišnici, a među njima i Jezerani, zaputili su se u Austriju i Njemačku, opet u firme i radničke stanove, ostavljajući svoje porodice kod kuće i školujući svoju djecu u Jezerskom i Krupi. Ovi danas, pak, odlaze s porodicama i sve se manje vraćaju.

Splet historijskih okolnosti Jezerskom nikada nije dozvoljavao da preraste u nešto veće od prosječnog krajiškog naselja. Narod je ili ginuo ili se odseljavao. Ipak je u svim tim stoljećima uvijek postajao dio stanovništva čvrsto vezan za Jezerski koji se borio sa svim nedaćama teškog i surovog života. (aura.ba)

Komentari

komentara