Britanac Aleks Luis (35) zbog bakterije koja izjeda meso ostao bez ruke, nogu i pola lica: ROĐENOM SINU SE GADILO DA ME ZAGRLI I POGLEDA

Nisam imao usne na licu što ga je uplašilo i odbijao je da mi priđe. Htio sam da ga dodirnem patrljakom ruke jer sam ga silno poželio, ali on je ustuknuo i rekao mi da ga ne diram. Srce mi se steglo od tuge, ali sam ga razumio…

Mladi otac četverogodišnjeg mališana, Aleks Luis iz Stokbridža u Engleskoj samo je čudom ostao živ nakon što mu je bakterija koja izjeda meso za samo četiri mjeseca pojela noge, ruku i pola lica.

Sve je počelo u novembru 2013. godine i to najobičnijom prehladom koja je pokrenula pravu lavinu problema. Dolaskom u bolnicu ljekari su Aleksu dijagnostifikovali naizgled bezopasnu infekciju krvi, koja se kasnije razvila u sepsu i sindrom toksičkog šoka. Zbog oslabljenog organizama i zdravlja koje mu je iz dana iz dan postajalo sve gore, Aleks je zaradio streptok iz grupe A koja nevjerovatnom brzinom izjeda meso.

Jedva spasivši živu glavu, Aleks je samo nekoliko dana nakon što je skoro živ pojeden, svoju priču podijelio putem dokumentarca koji je emitovan na britanskom Channel 4.

Aleks Luis danas otvoreno govori o svom teškom iskustvu i povratku u život

 Ako odustanete već ste mrtvi

Aleks, inače strastveni golfer bio je u velikoj životnoj opasnosti jer su mu organi počeli otkazivati jedan po jedan. Proveo je sedam dana u komi dok mu je opasna bakterija uništavala organizam.  Odgovarajući na pitanja novinara iz bolničnog kreveta u Vinčesteru, Aleks se prisjetio noći kada mu se svijet okrenuo naglavačke.

  • Otišao sam rano na spavanje jedne noći u novembru 2013. godine jer se nisam osjećao dobro. Probudio sam se oko sva sata ujutro sa snažnom boli u stomaku, a u urinu sam vidio tragove krvi. Koža mi je odjednom pomodrila, zjenice su mi se počele širiti i te noći sam završio u bolnici. Ljekari su rekli mojoj djevojci Lusi da se pripremi za najgore te da su velike šanse da neću preživjeti noć – rekao je Aleks.

Nakon što su mu stopala, vrhovi prstiju, usne, nos i dijelovi ušiju bukvalno pocrnjeli, ljekari nisu imali izbora nego da Aleksu amputiraju obje noge i lijevu ruku. Iako je imao samo tri posto šanse za preživljavanje, ostao je živ, ali sa strašnim posljedicama. Ostao je bez udova i dijela lica, ali ne i bez nade koja ga i danas gura naprijed.

  • Nadam se da ću jednog dana moći hodati uz pomoć proteza kakve ima sprinter Oskar Pistorijus. Na neki čudan način, ovo je jedna od najnevjerovatnijih stvari kroz koje sam preživio. Vjerujem da će dani koji me čekaju biti dobri, i da sam danas živ samo zato jer sam se u najtežim trenucima jednostavno pomirio sa situacijom i nikada nisam odustao, jer ako to uradite, onda ste već mrtvi – smatra Aleks.

Sinu Semu je trebalo puno vremena da se navikne na očev novi izgled

 Tri posto šanse za život

Ovaj mladi Britanac vjeruje da se svako biće rađa sa velikom dozom otpornosti na životne poteškoće, a Aleksova porodica je tokom ovih najtežih dana morala pokazati nadljudsku količinu strpljenja i vjere u njegovo ozdravljenje.

Njegova djevojka Lusi Townsend priznaje da se plašila onog najgoreg nakon što je čula ljekarsku dijagnozu.

  • Svi organi su mu počeli otkazivati tako da je završio na aparatima za dijalizu. Najprije su mu otkazali bubrezi, pa pluća, da bi mu na kraju i srce počelo pokazivati znakove bolesti. Tijelo mu se gasilo i nakon što su ga uveli u salu za intenzivnu njegu, ljekari su mi rekli da uđem kako bih se oprostila s njim.
  • Još mi u glavi odzvanjaju riječi doktora koji mi je rekao kako Aleks ima samo tri posto šansi za preživljavanje , i da će biti pravo čudo ukoliko uspije preživjeti noć. Sve je bilo poput neke nezamislive noćne more. Nekoliko sati prije smo bili kući sa našim sinom Samom, a sada sam s njim u bolnici i gledam ga kako se grčevito bori za svoj život – kazala je Lusi.

Dok je ležao u bolnici, Aleksovim udovima se počela širiti gangrena i imao je samo jednu šansu za preživljavanje – amputaciju. Tokom decembra i januara 2013. godine, podvrgnut je nizom operacija gdje su mu hirurzi odstranili tri uda.

Kako bi mu spasili desnu ruku koja je počela pokazivati znakove gangrene, ljekari su morali uzeti dio mišića sa njegovih leđa kako bi mu barem spasili desnu ruku.

Aleks Luis: Dajem sve od sebe da budem onja stari

Kad se gadiš rođenom sinu

Aleksa je operacija ostavila živog, ali fizički unakaženog. Ostao je bez usni, i udova, a preko leđa je imao ožiljak dug trideset i pet centimetara. Ipak, bolnija od ožiljaka bila je reakcija Aleksovog trogodišnjeg sina Sema nakon što je vidio oca.

– Nisam imao usne na licu što ga je uplašilo i odbijao je da mi priđe. Htio sam da ga dodirnem patrljakom ruke jer sam ga silno poželio, ali on je ustuknuo i rekao mi da ga ne diram. Srce mi se steglo od tuge, ali sam ga razumio.

  • Skretao je pogled od mene i trebalo je nekoliko mjeseci da se navikne na moj novi izgled. Jedne prilike kada mi je sin došao u posjetu sa majkom, pokušao sam da opustim situaciju pa sa uprkos agoniji stegao biceps na ostatku lijeve ruke, na šta je Sem nakon mjesec dana prasnuo u smijeh – prisjeća se Aleks.

Doktori koji su bili zaduženi za Aleksov slučaj se nadaju da će jednog dana Aleks povratiti osjećaj u svojoj desnoj ruci. Nakon izlaska iz bolnice, Aleks je prebačen u specijalističku jedinicu gdje su mu namještene proteze i gdje je započeo sa rehabilitacijom.

Aleks sa sinom Semom i djevojkom Lusi tokom sretnijih dana

 Sretan što je živ

  • Još uvijek ne mogu koristiti prste na protezama, ali ljekari se nadaju da će vremenom živci i tetive biti dovoljno funkcionalni. Ipak, činjenica da još uvijek imam svoju ruku je nevjerovatna. Tokom rehabilitacije upoznao sam dosta ljudi koji su ostali bez svojih udova, i većina njih su mi rekli kako bi ubili za svoju ruku, tako da se uprkos svemu sretan jer su mi hirurzi uspjeli spasiti barem jedan ud – priznaje Aleks.

On se danas okreće budućnosti i planira igrati golf za invalide, ali i ići u redovne šetnje sa svojim labradorom Holly.

  • Moja žena i ja nikada nećemo biti isti, ali ipak se osjećam sreću jer sam živ. Sama činjenica da sam sposoban da samostalno šetam sa svojim psom je nevjerovatna. Znam da zvuči kao kliše, ali ovo iskustvo mi je pomoglo da shvatim koliko je život vrijedan – zaključuje Aleks.

Inače, ozbiljne infekcije streptokokom su rijetke, a jedna od 33.000 osoba u Britaniji se godišnje zarazi. Bolest se tretira injekcijama i antibioticima tokom sedam do deset dana. U nekim slučajevima, neophodna je operacija kako bi se uklonilo oštećeno tkivo.

(D.K.)