Braća Morići – za jedne junaci, a za druge razbojnici!

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Narodno predanje pamti da je za turske uprave u Sarajevu živjela imućna porodica Morića, od kojih su najpoznatiji braća Mehmed i Ibrahim Morić. Porodična tradicija zna za oca ove dvojice Morića, Mustafagu i majku im Aminu. Pričalo se da je Amina imala brata koji je bio paša i koji je jednog dana posjetio sestru u staroj Morića kući, u Vekil harčevoj mahali. Tom prigodom je, kažu, otpasavši sablju, natakao gajtan od sablje o vrat malom Mehmedu i Ibrahimu, a najmlađem sestriću Aliji udario šamar. Kada ga je sestra Amina upitala šta to radi, vele da joj je rekao da šuti, a da će joj on sam donijeti vode s vrela Toplika, što je i učinio.

Neko je, kasnije, Amini to protumačio kao predskazanje da će joj oba starija sina biti udavljena gajtanom, Alija da će mlad umrijeti, a ona će piti vodu da odagna muku sa srca.

Braća Morići su bili sarajevski trgovci i vođe pobuna protiv turske vlasti. Bili su u zavadi sa porodicom Halibašića i pričalo se da su se njihove pristaše borile i tukle po Sarajevu kao dvije neprijateljske vojske. Kažu da su se, sve do početka XX vijeka, na vratima Halilbašića kuće vidjele rupe od puščanih taneta, još iz vremena kada su ih, nekom prilikom, Morići bili opsjedali.

Ali, kako se kaže, kada se strijela odapne, natrag se ne vraća, pa su i Morići dodijali vlastima. Pripovijedalo se da su pohvatani na prevaru, za vrijeme popodnevne molitve u Bakribabinoj džamiji na At-mejdanu, koja je stajala prema Ćumuriji ćupriji. Vezane lancima provela ih je straža kroz čaršiju da ih zatvore i smaknu u sarajevskoj tvrđavi. Narod veli, gdje ima uzbrdo, ima i nizbrdo; ta ih je sudbina zadesila jer nisu bili poslušni veziru, bunili su narod i radili šta su htjeli, čak su se bili nametnuli za poglavice Sarajlija.

Pričalo se i to da su Morići bili velike prznice i pijanci, silnici i zulumćari: sjeli bi na sred Šeherćehajine ćuprije jedan prema drugom i pružili svoje dugačke čibuke da im se lule dodiruju. Tako bi sjedili, razgovarali i pušili, a niko nije smio preći preko ćuprije. Čak se pričalo da su oteli nekakav bostanluk (povrtnjak) i poklonili ga službenicima svoje mahalske džamije.

Pamtilo se i vjerovalo da se zemlja zatresla u času kada su njih dvojica zadavljeni, jer, vele, Bog ne trpi nikakva nasilja i ne odobrava ga, makar bilo i opravdano. Po usmenom predanju, koje se dugo pripovijedalo po Sarajevu, njihova majka Amina preživjela je njihovo pogubljenje, iako pjesme drukčije kažu, i još je dugo živjela nakon njihove smrti. Kažu da se Morićka, kada je saznala da su joj sinovi zadavljeni, zatvorila u sobu iz koje sedam dana nije izlazila, niti je koga sebi puštala, a nije ni jela ni pila. Htjela je da umre od gladi. Ali, kad je osvanuo osmi dan, izašla je iz sobe i rekla snahama:

–    Priteže glad jad!

Sjećanje na braću Moriće i njihovo vrijeme dugo je nakon njihove smrti živjelo među Sarajlijama kao “doba Morića” ili kao “vrijeme u kome su se Morići bunili”. Predanje kaže da je i Pašino brdo, na sjevernoj periferiji starog Sarajeva, dobilo naziv po nadimku Mehmeda-Paše Morića, a narod i danas zna da su im grobovi u dvorištu, džamije Vekil harč pod Alifakovcem. U dvorišni zid uzidana je ploča sa natpisima:

-Poznatoj i omiljenoj braći Morićima,
Hadži-Mehmedu i Ibrahim-agi,
Nenadano je puknuo vjetar smrtni,
I obojicu ih začas uništio.
Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti,
A Gospodar (Bog) neka ih primi svojoj milosti.
Sa jednim uzdahom napisan im je ovaj kronogram:
Neka im je vječni spomen kao mučenicima (šehidima).
Godina 1170. (1757)

Kajgusuz i njegov drug bećar

Na Pirinu brijegu, u kraju koji se zvao medrese, bila su dva groba, Kajgusuza i njegova druga. To su bili grobovi dvojice bećara, koji su još za života govorili da će, poslije njihove smrti, narod između njih prolaziti. I stvarno, put koji su ljudi kasnije izgradili, prolazio je između njihovih grobova. Vjerovalo se da će se kasnom prolazniku, koji tuda prolazi u gluho doba noći, svašta prikazati i strašiti ga.

 Po Ali Ufaki nastade Alifakovac

Kako se pričalo i vjerovalo u starom Sarajevu, u groblju u Alifakovcu sahranjen je i neki Ali Ufaka, po kome je čitav ovaj kraj starog dijela grada dobio ime. Kazivali su da je bio malog rasta, pa su ga i zvali “mali Alija” ili Ali Ufaka.

Dječiji grob u Staroj crkvi – tijelo koje ne truhne

Živio je u Sarajevu neki udovac, kome je iza žene ostalo nejako muško dijete. Kako je poslom mnogo putovao i od toga živio, odluči da se ponovo oženi da mu ima ko da pripazi sina i da ga njeguje dok je on odsutan. Tako i učini. Jednom, kada je bio na putu, maćeha – zla i ljubomorna, naljuti se nešto na siroto dijete, a kako ga je i inače tukla i zlostavljala, u ljutnji dohvati siroče i baci ga niz stepenice. Dijete ostane na mjestu mrtvo.

Kada su nekom prilikom otvarali dječiji grob, ljudi ustanove da dječije tijelo nije istruhlo, da je “cjelokup”, te narod poče vjerovati da se to nevino ubijeno dijete – posvetilo! I onda ga prenesu u Staru srpsku crkvu gdje se i sada nalazi.

Dobro je ponekad biti niko i ništa

Živio je tada u Sarajevu, negdje u nekoj maloj kućari pod Trebevićem, neki siromašni hamal. Nigdje ništa nije imao osim žene i jedva je sastavljao kraj s krajem. Jedne noći, dok je spavao sa ženom, probudi ga pucanje topova sa tabije. Probudi se i žena, pa ga, uplašena upita:

–    Šta je ono? Što to puca u ovo doba?

–    Znaš, ženo – odvrati hamal – u Sarajevu je ovih dana buna bila. Digli se age, begovi i draga gospoda protiv cara, ali ih pohvataše, baciše u tamnicu i osudiše na smrt. Juče je iz Stambola došao carev kapidži-baša i donio za svakog osuđenika po svilen gajtan kojim će ih udaviti. Ono ih sada dželati rastavljaju s dušom, a top s tvrđave za svakog od njih opali, puca im pred dušu.

Upita ga žena:

–    A koji su to, kukala im majka?

Hamal joj odgovori:

–    Sve sami prvaci i gospoda sarajevska: Morići, hadži Pašo i brat mu Ibrahim, Hajdar-paša i drugi.

Zamisli se žena i ušuti, pa pokrivajući jorganom i muža i sebe, reče:

–    Bogu hvala, neka si ti meni niko i ništa.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!