Boris Jurešić: “Prirodu činimo savršenom, a sebe smo ‘odali’ nesavršenstvu.”

Boris Jurešić

Pola četiri ujutro… Vrijeme mira i izrazite tišine. Zamijenio sam dan i noć.. jer sam pronašao zadovoljstvo u toj tišini, tom miru koji nam je svima potreban za normalno funkcioniranje. Dugo me nije bilo, dugo ništa nisam napisao.. A večeras, misli samo naviru i naviru. Unazad par mjeseci sam počeo da se iz hobija bavim i fotografijom, jedna od stvari koja također smiruje..

Kad god vidim savršenstvo u prirodi, nekoj građevini, stablu.. sa druge strane se sjetim nesavršenstva u ljudima. Zamijenili smo uloge. Ljepotu smo dali stvarima, a sve ono ružno je u nama. Počeli smo da koristimo ljude umjesto stvari, da se igramo sa ljudima, ljudskošću, srcima.. Igra srcem je veliki rizik. Igra srcem je igra koju igraju kukavice, beskičmenjaci.. igra srcem je igra u kojom rizikujemo da nekoga ostavimo sa “slomljenim” srcem koje teško da će zacijeliti. Život je kratak, kvalitetno ga treba živjeti. Zašto ne bismo i okolinu, misleći na stvari, prirodu itd., te sa druge strane i sebe kao razumna bića činili ljepšima. Nije teško izbaciti negativnost, teško je samo nakaniti se, potruditi se. Ljudi su izgubili svoje prioritete i što je najvažnije – izgubili su VOLJU.

Volja je ono što nas pokreće, volja je ono što nam daje snagu da ustanemo svako jutro iz kreveta, volja je ono što nas tjera da idemo naprijed, da budemo bolji.. primjećujem u zadnje vrijeme da je mnogo gubimo. Mnogo su nam bitne – nebitne stvari, dok bitne stvari zanemarujemo i stavljamo u drugi plan. Osobe koje bi sve uradile za nas, ne vidimo i njihov trud nam je kao magla, tu je, ali ga ignoriramo. A sa druge strane, osobe koje nas nisu vrijedne su naš “izazov”.. zašto smo postali takvi? Zašto ono jedino što nas čini ljudima ignoriramo i ponašamo se kao nerazumna bića?

Životinje su postale mnogo razumije od nas, životinje štite jedne druge.. životinje jedna drugu čuvaju životom ako treba.. Mi osobe koje bi nam ruku dale guramo od sebe, ignoriramo. Strašno je vrijeme došlo. Patimo u tišini, patimo u samoći. Toliko ljudi oko nas, a mi sve držimo u sebi. Imamo prijatelje, a “nemamo” ih. Tako se barem ponašamo. Teško nam je reći nekome nešto jer smatramo da ga je briga, da nam neće pomoći ili da jednostavno će da nas još više povrijedi ako mu kažemo. U sve tri primjera, upravu smo.

Ljudi danas iskorištavaju jedni druge, pričaju jedni protiv drugih, a naći jednu osobu kojoj se možeš ispovjedati kao svećeniku je pravo bogatstvo! Pravo bogatstvo je i čuti lijepu riječ od osoba koje ti znače. Riječi su danas prevladale, riječi danas upravljaju nama.. a mi i pored toga iz usta puštamo samo riječi koje nisu bitne. Riječi kojima bismo pohvalili nekoga, rekli koliko ga volimo, poštujemo, cijenimo – izbjegavamo. Istina se izbjegava.. Nešto sam propustio zadnjih godina? Je li nam neko zabranio da se koristimo istinom? Da se koristimo lijepim riječima prema prijateljima, ljubavi, pa i roditeljima, poznanicima, pa i slučajnim prolaznicima!

Svima treba uputiti pogled i blagi osmijeh, ako ne toplu riječ. Nikad ne znamo šta nekoga muči, kakve brige kući ima, kakve ljubavne probleme ima, kakvu bolest ima.. najmanje što možemo je da bar osmijehom uljepšamo jedan trenutak njegovog života. Evo ga, skoro i četiri sata.. još me krevet ne zove, a neće ni zvati. Tako je lijepo sjediti, razmišljati, piti kafu i slušati glazbu. Ljepota. Dočekati zoru, još ljepše. Vidjeti kako se rađa novi dan, nova prilika za nas da ako nismo već do sada, baš danas postanemo ljudi. Iskoristimo je.

Jedan je život, kvalitetno ga iskoristiti i ljubiti bližnje svoje, zagrliti prijatelje, poljubiti dragu/gog, pomoći onoj starici da pređe ulicu, ustati onom starom gospodinu u autobusu. Nije teško biti čovjek, samo treba malo truda. Svi to imamo u sebi. Svi imamo srce, bilo ono ledeno ili puno ljubavi, naše je! Bitno je pronaći osobe koje će otopiti led sa našeg srca, zagrijati ga i “zapaliti” iskru koja će od nas napraviti osobu punu ljubavi. Za to se živi, za to ja živim. Zato volim sve ljude oko sebe, zato svima volim uljepšati dan koliko mogu. Zato i volim da mi ljudi uljepšavaju dane. Svi smo mi u biti JEDAN. Tako treba i da se ponašamo.. da cijenimo ono što imamo – jedni druge. Nije to nikakav san, sve je to realnost. Poslije učinjenog dobra, srce zakuca sa ponosom! Pokušajte, nećete se pokajati

Komentari

komentara

error: Content is protected !!