Bizarne priče iz prošlosti: Legenda o ženama svinjskog lica

Dok se priče o ženama sa svinjolikim licem razlikuju u detaljima, sve imaju isti osnovni oblik. Trudnoj plemkinji prilaze prosjakinja i njena djeca, koju ona tjera od sebe, praveći pritom poređenje siromašne djece sa svinjama. Prosjakinja psuje trudnu plemkinju, a kad joj se rodi dijete, to je djevojčica, zdrava i savršeno oblikovana u svakom pogledu osim što ima lice svinje

Čini se da su mitovi o ženama sa svinjskim glavama počeli otprilike u isto vrijeme u Francuskoj, Holandiji i Britaniji 1630-ih godina. Za ove žene se govorilo da imaju ljudska tijela u svim aspektima, osim da su
imale lica svinja. Činjenica da niko nikada nije vidio ženu sa svinjskom glavom nije umanjila entuzijazam  vjerovanja da su one postojale dvjesto godina.

 Zle čini

Vjerovanje u vještičarenje je u to vrijeme bilo široko rasprostranjeno, pa se u narodu vjerovalo da je bolest uzrokovana zlim činima koje su bačene na žrtvu.

Pojavilo se nekoliko priča o tome kako se taj fenomen dogodio. U jednoj verziji, trudnica je odbila dati novac prosjaku pa ju je skitnica proklela; rezultat toga je žensko dijete rođeno sa svinjskom glavom.

U drugoj priči, vještica je sa prijedlogom prišla čovjeku ubrzo nakon njegovog vjenčanja. Mogla je njegovu ženu učiniti vječno lijepom za njega, ali sa svinjskim licem za sve ostale. Alternativno, vještica bi je mogla učiniti lijepom svima,osim njemu koji bi umjesto njenog lijepog lica uvijek vidio svinjsku glavu.

Legenda je možda proizašla iz popularnih mitova srednjeg vijeka, poznatih kao “Odvratna Dama”. Ove priče su fokusirane na neprivlačnu ženu koju herojski muškarac vidi kao prelijepu. Kao rezultat muške pažnje, žena se pretvara u zanosnu ljepoticu.

Tannakin Skinker

Godine 1639., balade i pamfleti su govorili o tužnoj nevolji Tannakin Skinker. Bila je to mlada žena plemenitog holandskog porijekla čija priča prepliće oba mita o stvaranju žena sa svinjskim licem.

Njen deformitet lica bio je rezultat vještičje kletve koja je bila rezultat toga što je njena trudna majka odbila dati novac prosjaku. Čarolija vještice opisana je u pamfletu: “Kao što je majka svinja, tako će biti i dijete koje nosi”. Vještica je uhvaćena i odbila je da skine kletvu čak i dok je spaljivana na lomači.

Gatara koja je pozvana u pomoć rekla je da bi čarolija mogla biti skinuta ako porodica pronađe muža za Tannakin. Porodica je ponudila ogroman miraz koji je privukao veliki broj udvarača, ali svi su bili odbijeni zbog ženine svinjske njuške.

Pošto je iscrpila mogućnosti u Holandiji, porodica je otišla u London u potrazi za manje izbirljivim muškarcem. Upravo takav se i našao, a u bračnoj postelji se okrenuo prema ženi i ugledao “slatku mladu damu neuporedive ljepote i osobina, kakvu u svojoj mašti nikada u životu nije vidio”.

Ali došlo je do zapleta, kako to obično i bude. Mladoženja je morao da napravi izbor; Tannakin bi morala da njemu izgleda mlado i prekrasno, a ružna za sve ostale, ili monstruozno slična svinji i zapanjujuće lijepa za sve druge. Gadan izbor.

Muž je odustao od pitanja i rekao da sama Tannakin treba da odluči. Očigledno, to je bila dobra odluka, jer je neodlučivanjem čarolija prekinuta, a Tannakin je izgledala prekrasno svom supružniku i svima ostalima i danju i noću.

Žrtve glasina

Povučeni ljudi često otkriju da su o njima izmišljene priče; takva je bila sudbina Griselde Steevens. Bila je bogata žena koja se nikada nije pojavljivala u javnosti. Tako su počele kružiti priče da se zatvorila u kuću jer je imala svinjsku glavu.

Glasine su joj doprle do ušiju, pa je, kako bi im stala u kraj, dala naslikati portret koji je bio okačen u predvorju bolnice koju je ona osnovala. Strategija nije uspjela. Javnost je preferirala njen portret sa svinjskim licem koji je bio izložen u lokalnom pabu.

Otprilike 1815., časopis Fairburn`s objavio je priču o navodno bogatoj mladoj ženi plemenitog irskog porijekla koja je živjela na modernom Manchester Squareu. Rečeno je da je viđena u raznim dijelovima Londona u zatvorenoj kočiji; zatvorena, naravno, jer je imala lice svinje.

Britanska biblioteka izvještava da su “Priče o njenom načinu života podstaknute poplavom novinskih izvještaja, pamfleta i opštih glasina o njenom postojanju, ukljućujući njenu naviku da jede iz korita i grokće poput svinje”.

U februaru 1815., u The Morning Heraldu pojavio se oglas momka koji je predlagao brak dami sa Manchester Squarea. Ali, bračno blaženstvo mu je izmaklo jer dama sa svinjskim licem nikada nije postojala.

Pad interesovanja

Bajka o dami sa svinjskim lice dugo je trajala. Tek u ranim godinama 19. vijeka ljudi su počeli da sumnjaju u njenu istinitost.

Godine 1815. jedan muškarac u Parizu da je ime i adresu žene navodnog svinjskog izgleda. Ogromna gomila okupila se da baci pogled, a metež je bio toliki da je čovjek morao proinati da je riječ o prevari. Mlada dama je odbacila njegov pokušaj udvaranja, i on je priču izmislio kao čin osvete. Čini se da je donijela mudru odluku.

Operateri tadašnjih karnevala počeli su da izlažu dame sa svinjskim licem, ali se pokazalo da je predstava lažna. Obično su medvjedu davali velike količine jakog piva kako bi ga omamili, a zatim mu se brijalo lice. Životinja je bila obučena u žensku odjeću i vezana za stolicu. Nakon što je medvjed pravilno postavljen, masa je puštena u šator. Otkriće da je sve to bila laž bacilo je sumnju na cijelu priču o svinjolikim ženama, a čitava stvar je vremenom utihnula, osim na Noć vještica.