Bilećko zakopano blago: GDJE SU ZLATNICI JELIĆ BANA?

Obren Vuković iz bilećkog sela Hodžića rado je pripovijedao porodično predanje o neotkrivenom blagu bana Jelića. A tajnu je Vukovićima otkrio jedan mudri starac koji je živio negdje između Vlasenice i Zvornika, i na koga su slučajno nabasali sinovi Tome Vukovića. Cijela priča, u kojoj se miješaju fikcija i stvarnost, teče ovako:

Obren Vuković sa bukagijama iz Alatovog klanca

Sinovi Tome Vukovića, sa rođacima, išli su često po Bosni da trguju, odakle bi donosili kukuruz i žito. Dok bi jedni išli u trgovinu, drugi bi ostajali kod kuće da čuvaju stoku. Hodajući po Bosni, nedje između Zvornika i Vlasenice, naiđu na jednog starca, umješnog pripovjedača i mudraca.

Čuvši odakle su putnici, starac uze jednu knjigu i poče po njoj prebirati. Vukoviće je propitivao za neka mjesta po Hercegovini, a onda najednom spomenu – Jelića gradinu. Tomin sin mu reče da baš tu blizu živi!

Potom ga onaj mudrac odmjeri od glave do pete, pa reče da je na Jelića gradini živio Jelić ban koji se hrabro tukao protiv Turaka. No, kada su ga oni primorali da odstupi, ostavio je za sobom jednu pećinu punu volujskog mesa.

– Ma kakvi – uzvrati Tomin sin – tamo nema nikakve pećine, to je izmišljotina!

– Ne znači to da je nema, nego da je vi možda još niste otkrili – mirno će starac.

Zatim upita tog Vukovića zna li da se između Jelića gradine i Jelića dola, prema onom ublu u Relji vodi, nalazi groblje. Zbunjeni putnik sleže ramenima.

– Hm – na to će starac i dalje motreći u onu knjigu.

– Na istočnoj strani groblja je mjesto gdje je Jelić ban zakopao dva kazana puna novca. Kazan žutih (zlatnih) i kazan bijelih (srebrnih) novčića!!!

Bjeloglavi orao

Pomenuo je i grob turskog paše na onom mjestu gdje je Vlatko Vuković dočekao i ubio turskog moćnika, pa dodao:

– Dvjesto koraka odatle je bila kula Hodžića, pred kulom bi i sada trebalo da stoji binješ – kamen, sa koga su Turci uzjahivali konje. Kula je bila utvrđena, s moćno poćemerenim krovom. U jednom njenom ćošku sakriven je nakit, a u drugom, nasuprot njemu – ćup sa zlatnicima! Još ću ti i ovo kazati: u jednoj brazdi dola Kuline nalazi se čatrnja (kamena kraška cisterna za vodu), u tu čatrnju su Turci za vrijeme jedne iznenadne bježanije nabacali mnogo bakarnog posuđa, a onda je zatrpali konjskim đubretom. Južno od nje je bunar s vodom, što ga zovu Banbaruša, pošto ga je nekada davno iskopao ban Baruša. Istočno od Banbaruše je mezarje i u njemu čatrnja, zapadno od te čatrnje je još jedan bunar s vodom.

Kad sve to ču i popamti, Tomin sin je, vrativši se kući sve ispričao ukućanima. Vukovići prvo otkriše čatrnju i mezarje. Očistiše čatrnju, ali ona bi šuplja, u njoj ni vodu, ni bilo šta drugo ne nađoše. Isto bi i s onom drugom, koju malo kasnije otkriše.

Potom se Vukovići dadoše u potragu za Jelića blagom. I, gle, iznenađenja: na jednom mjestu otkriše veliku kamenu ploču. Međutim, kad je počeše opkopavati začu se odneekud  glas:

– Turi more, to je moje, a neće ti trebati ni tvoje!!!

– Ko to viče – preneraziše se Vukovići, živo se osvrćući na sve strane.

Ne vidješe nikog u blizini, osim bjeloglavog orla, što je stajao na visokoj kamenoj gredi i nijemo ih posmatrao, sa sigurnog odstojanja.

– Ma, to se neko sakriveno čobanče s nama zavitlava! – reče jedan od hrabrijih Tominih sinova, pa osmotrivši onu zemlju koju su otkopali oko ploče, uze ćuskiju, zabode je pod ploču, i šapnu:

– Nastavimo posao.

U to najednom puhnu čudan neki vjetar i raznese onu zemlju što su bili iskopali.

Čudan san

Prvo zadrhtaše strašljiviji Vukovići, uplašiše i one hrabrije, pa svi odustaše od daljeg posla. Potom  se desiše slučajevi od kojih uzdrhta cijelo selo Hodžići. U onoj Relji vodi udavi se čobanica – ljepotica, ime joj je bilo Vida. U Alatovom klancu pronađoše bukagije o kojima su, mnogo prije toga, kružile strašne priče… Bjehu to znaci i biljezi koji Vukoviće spriječiše da pronađu Jelića blago i nakit u Kulini, pa od svega na kraju odustaše.

Ali nedugo zatim na onu ploču nabasa Vasilj Radan. Učini mu se zgodna, pa onako umoran od hodanja, prileže na nju da se odmori. I, zaspa…A usnio je čudan san: da je pod tom pločom zakopan ćup pun dukata.

Čim se razbudio Vasilj Radan podiže već rasklimanu ploču. Pod njom nađe sve kako je i sanjao. Uze dukate i odnese ih kući!

Poslije u narodu bilećkom, pa i uopšte hercegovačkom ostade vjerovanje da blago iz zemlje ne može niko uzeti, osim onoga kome ono na san dođe – i pod uslovom da o njegovom otkopavanju nikom ne priča. Zucne li prije toga bilo šta, blago će se pretvoriti u ugljevlje!!!

Pećinu na Jelića gradini otkrili su lovci polovinom prošlog vijeka.

Sve nam je to ovako, skoro od riječi do riječi, ispripovijedao  Obren Vuković u bilećkom selu Hodžići, jednog hladnog i poznog jesenjeg  dana, dok su prve snježne pahuljice šuštale u suvom lišću seoskih hrastova i bjelina počinjala da prekriva krajolik.

Zaneseni fabulom, ne upitasmo ni ko je Vasilj Radan, ni šta s onim Vasiljevim zlatnicima bi… Zbunio nas je i kad je otišao u izbu i donio bukagije nađene u Alatovom klancu, koje je naslijedio i ljubomorno čuvao.

Obren Vuković je umro u Trebinju, gdje je posljednjih godina živio kod kćeri. Tajna o Jelića blagu je ostala… (Žarko JANJIĆ/aura.ba)

Komentari

komentara