Biblioterapija u funkciji prevencije maloljetničke delikvencije: SRETNA DJECA NISU NASILNA!

Američki psiholog Laman tvrdi da su programi za prevenciju vršnjačkog nasilja u školama beskorisni, čak i štetni, što je opisao u svojoj knjizi, Bullies to Buddies: How to Turn Your Enemies Into Friends. Naše društvo također smatra da škole ne čine dovoljno kako bi spriječile vršnjačko nasilje.
Kada se desi nasilje, roditelji maltretiranog djeteta optužuju školu da nisu reagovali na vrijeme, a predstavnici škola kažu da su postupili po procedurama i učinili sve kako do nasilja ne bi došlo. U našoj zemlji nema puno naučnih radova o vršnjačkom nasilju, a i ovi koji postoje, samo su skup činjenica, bez ponuđenog pravog rješenja. Međutim, i svjetski stručnjaci, svakih malo, pokazuju kako čak i najuspješniji programi protiv vršnjačkog nasilja imaju slabe efekte, a često pogoršavaju situaciju.
Svima nam je poznato kako se u zadnje vrijeme, u našoj zemlji, dešava veliki broj suicida među mladima. Na neki način, samoubistvo dođe kao imitacija, jer naslovi o samoubistvu najviše privlače pažnju, a novinari se potrude da budu upečatljivi. To su slučajevi samoubistava poznatih osoba, kao što su holivudski glumci, dizajnerka, svjetski kuhar… Tako je i sa vršnjačkim nasiljem. Što se više govori o njemu, više ga ima. Ipak, ne treba kriviti škole, jer škole rade onako kako im ministarstvo obrazovanja naredi i škole nemaju pravi način da zaustave nasilje. Potpuno ukinuti nasilje je nemoguće, a djeca doživljavaju nasilje češće kod kuće nego u školama. Stoga bi naše ministarstvo za obrazovanje, a i za zdravlje, trebalo da nađu drugačiji način kako da smanje nasilje.
Ako ne znaju sami, neka se ugledaju na neka istraživanja koja pokazuju rezultate. Američki školski psiholog Calman, posvetio je svome istraživanju više od četrdeset godina i zaključio kako djecu treba učiti da ne budu žrtve i da na provokacije reaguju smirenošću.
Na sličnom principu bazirala se i diktorska disertacija, psihoterapeutkinje i sada već, doktorice pedagogije, Vahide Djedović. Ona je istraživala emocionalna stanja učenika, kroz art terapije. Istraživanje je trajalo godinu dana, a jedna trećina istraživanja je posvećena prevenciji vršnjačkog nasilja.
„Svaki dan sam išla u škole u kojima sam radila istraživanje i sa pet razreda radila sedmično po jedan čas. Istraživala sam empatiju, altruizam, samopoštovanje, sreću, nadu, (auto)destruktivna ponašanja, kro bajke i religijske priče, ako govorim samo o prevenciji vršnjačkog nasilja. Za samo godinu dana rada s njima, a potencirala sam i radila na opismenjavanju emocija tako što sam emocije iz bajki i priča prenosila u realan svijet, postigli su daleko bolje rezultate u odnosu na kontrolnu grupu. Kroz bajke smo prošli i govorili o pozitivnim emocijama, a kroz priče smo izražavali one negativne emocije, koje ima svako od nas i koje nisu ni dobre ni loše. Pokušala sam im predočiti kako je naše ponašanje, ali i ponašanje drugih, posljedica određenih emocija i ako ne znamo sa svojim emocijama, naše ponašanje uslovljeno emocionalnim impulsima, može napraviti razne posljedice.
Također, treba da prepoznamo i emocije drugih, jer niko ko je sretan nije nasilan. Ovo je takozvana primijenjena nauka, jer se, bez puno promjena, uz dodatnu edukaciju nastavnog osoblja, odmah može implementirati u nastavu. Djecu treba emocionalno opismenjavati i to treba uvesti tokom čitavog školovanja. Od polaska u vrtić, pa do završetka fakulteta.“ Vahida je prošli mjesec u Biblioteci Sarajeva održala radionicu i predavanje o prevenciji vršnjačkog nasilja. Sudionici su kroz „Bajku o ribaru i ribici“ sami i na prvo čitanje rekli da ko je žrtva, ko progonilac, a ko spasilac. „Ne učim djecu samo da ne budu žrtve, nego da ne budu ništa iz ovog Karpmanovog trokuta. Ni progonioci, ni žrtve, ni spasioci.
Jer svako, ko uđe u bilo koju od ove tri uloge, oponašat će i ostale dvije, kad za to dođe vrijeme. Nama je poznato da žrtve često postaju nasilnici. Treba prepoznati emocije, kako svoje tako i drugih, odmaknuti se, razmisliti i djelovati. Na kraju, čitavu doktorsku disertaciju sam posvetila emocijama učenika i došla do zaista korisnih rezultata.“

Nažalost, kako za portal aura.ba kaže Vahida Djedović, njena doktorska disertacija nije naišla na pozitivan stav ni u ministarstvu zdravstva ni obrazovanja.
– Rad nije uzet u razmatranje jer, kako su mi rekli, već je napravljenprogram prevencije – kaže Djedović.
(aura.ba)

Komentari

komentara