Benis Kadrić: VISOČAK KOJI VIŠE VOLI „FANTOME“ NEGO SVOJU NOGU!

Visok je 2,6 metara, živi i igra odbojku sa pola kuka i 16 centimetara kraćom nogom. Benis je za „aura.ba“ opisao svoj put od invalida do reprezentativca Stopom je iz Visokog do Sarajeva odlazio na treninge. Danas je sretno oženjen, otac je dvoje djece i „zlatni“ bh. Reprezentativac u sjedećoj odbojci.

 Benis Kadrić, 29 – godišnji Visočak i član bh. reprezentacije u sjedećoj odbojci, na početku razgovora kaće:

„Ne ne bih se mjenjao ni sa jednim svojim vršnjakom, čak ni sa onima koji su sto posto zdravi.

Benis je oduvijek volio sport, a kao veoma mlad je trenirao nogomet. Nažalost, bolest koju je imao te invaliditet su ga spriječili da nastavi nogometnu karijeru i zauvijek ugasili taj san, no, hrabro srce nije odustajalo, a čvrsta volja mu je trasirala put ka uspjehu u drugom sportu – sjedećoj odbojci.

Teško se mirio sa činjenicom da će cijeli život biti invalid i zbog toga se često borio sa teškim mislima. Međutim, jedan slučajni susret u fojničkom reumalu zauvijek mu je promijenio život. Zahvaljujući klubu sjedeće odbojke “Fantomi”, njegovoj, kako kaže, drugoj porodici, ne samo da se oporavio, nego je i napredovao i danas se ponosi onim što jeste

Činilo se da će iznenadna bolest, zauvijek zaustaviti njegovu sportsku karijeru. U to vrijeme, trenirao je nogomet u visočkoj Bosni, slovio za perspektivnog igrača i radovao se svakom novom danu na travnatom terenu. Međutim, početkom 2002. godine pojavili su mu se čirevi na desnoj nozi. Mislio je, proći će, no bolest je uznapredovala i u aprilu iste godine ustanovljena je sepsa. Bio je to upalni odgovor organizma na prisustvo bakterija, a posljedica je bila veliko oštećenje čašice.

Nakon liječenja u Kliničkom centru Koševo, ovaj naočiti dugajlija (visok je 2 metra i šest centimetara!) obreo se na rehabilitaciji u fojničkom Reumalu. Morao je nastaviti da živi sa pola kuka i 16 centimetara kraćom nogom. Onako potišten, bez volje za životom, nije ni slutio da će ga tu obasjati sunce.

„U istom periodu, tamo je bila smještena reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci. Tu sam sreo gospodina Mehmeda Čolića, koji me je pozvao ne trening. Sedmicu nakon toga, ja sam već bio na parketu a, eto igram i danas u reoprezentaciji u sjedećoj odbojci – ponosan je Benis.

Kaže, da je put od invalida do reprezentativca bio zaista težak. Jedno vrijeme je svakodnevno  iz Visokog do Sarajeva putovao auto-stopom.

” Pokisao sam ko zna koliko puta. Znao sam čekati i po dva sata dok neko ne stane. Ko zna koliko sam puta zaspao u tuđem autu, ma, bilo je svega. Ali, bez obzira na sve, nikada nisam izostao niti sa jednog treninga. Bilo je trenutaka kada sam, bez dinara u džepu, kretao u Sarajevo. Stop i polahko…Ali nisam posustajao.

Sjedeća odbojka promijenila je život ovog čovjeka i to je glavni razlog što je neizmjerno voli. A, njegove klupske kolege i publika potvrdiće vam da se niko toliko kao on ne raduje svakom osvojenom poenu.

“Istina je da se radujem kao malo dijete, a poeni me nerijetko i rasplaču. Nema utakmice a da me sudija ne upozori zbog moje euforije kada dobro igramo. Znam ja da i veselje mora imati granice, ali, jednostavo, mene toliko ponese naša igra da se ne mogu suzdražati. Neopisivi su to momenti kada igraš pred publikom koja ti aplaudira,… navija za tebe…

Iako je igrao na mnogim utakmica, te obišao mnoge zemlje, između ostalih Sloveniju, Njemačku, Poljsku…u najljepšem sjećanju mu je ostao boravak u Mađarskoj.

“Tamo smo igrali protiv Rusije. Bio sam na desnom krilu. Trener je tako htio, jer sam tu najjači, a i zbog moje visine ta mi pozicija najbolje odgovara. Šutirao sam takvom snagom da je bilo gotovo nemoguće postaviti bilo kakavu blokadu. Osvojili smo tri poena zaredom.

Publika je počela vrištati: „Piramida,  piramida“… Jednostavno, sve je proključalo. E, tad sam se rasplakao k'o malo dijete i zahvalio Bogu što mi je podario ovo što danas imam. (aura/A.A./

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!