Aura u posjeti manastiru Ravanica u Centralnoj Srbiji: Mjesto gdje kolone posjetitelja svakodnevno mole za zdravlje!

Za aura.ba piše: Zoran Petrović Šumadinac (00381 66 113 813)

U ovom manastiru spremaju se tintkure i čajevi za jako puno teških bolesti pa stoga ne čudi ogroman broj posjetilaca svakodnevno. U pomenutom manastiru možete  upisati za moleban kako zdravlja, uspjeha, tako i za vaše drage upokojene.

Istorija srpskog srednjovjekovnog manastira Ravanica kod Ćuprije je usko vezana za srpski narod pred Kosovski boj, ali i njegovu potonju istoriju. U srednjevjekovnoj Srbiji se naročito vodilo računa o biranju lokacije na kojoj će se podići manastir, pa je tako bilo i za manastir Ravanicu kod Ćuprije. Daleke 1375. godine je Državni sabor tadašnje Srbije donio odluku da se podigne zadužbina velikog srpskog cara Lazara Hrebeljanovića i da u toj zadužbini bude i sahranjen.

Kako je odlučeno da manastir Ravanica kod Ćuprije bude podignut u dolini, nadomak istoimene rijeke, po kojoj i dobija naziv, a ispod Kučajskih planina, bilo je neophodno da se podignu visoki bedemi koji će ga štititi.

Manastirski kompleks je bio sačinjen od glavne crkve posvećene Vaznesenju Gospodnjem, konaka, trpezarije i drugih pomoćnih objekata, a smatra se da je bio opasan bedemima sa ukupno sedam kula.

Postoji čak i epska narodna pjesma koja opisuje zidanje manastira Ravanica. Pretpostavlja se da je za gradnju zadužbine cara Lazara bio zadužen čuveni Rade Neimar, koji je opjevan i u pomenutoj narodnoj pjesmi. Na jednoj od tih sedam kula, otkriven je i natpis izrađen od cigala, na kome je ostalo zabilježeno čija je zadužbina manastir Ravanica kod Ćuprije: ” Lazar, ktitor ovog svetog mjesta. ”

Manastirsko bogatstvo

Nakon nekoliko godina, manastir Ravanica dobija i pripratu. Car Lazar je izdao posebnu povelju u kojoj je naveo razlog zašto je podignuta njegova zadužbina manastir Ravanica, koja je danas ženski manastir na čelu sa igumanijom Marijom. Kako je car Lazar naveo u povelji, želio je da se zahvali Bogu za sve što mu je pružio u životu, uključujući i to što je mogao da vodi svoj narod. Tom prilikom je sveti car Lazar načinio i tipik za svoju zadužbinu, na čije je čelo postavio Arsenija za igumana manastira.

Ulaz u manastir

Naime, istorija bilježi da je car Lazar darovao manastiru Manasija čak 146 sela, 2 zaseoka i 3 crkve – metoha, kako bi se izdržavao. Takođe, manastir Ravanica dobija i prihod od novobrdske carine, skelarine, te brojne voćnjake, vinograde, sve u svemu izuzetno velike prihode za ono doba. Većina pomenutih sela se nalazi u samoj okolini manastira, mada su neka i u drugim okruzima tadašnje Srbije. A kako stoji u povelji koju je car Lazar ostavio: ” I sve što priložih, ne uzeh ničiju baštinu niti silom oteh, nego otkupih ili zamijenih, kako je ko želio.

Istorija manastira je bila puna stradanja. Sam manastir Ravanica, koji je danas u sastavu Eparhije braničevske je često paljen i rušen. Kako je ubrzo po izgradnji manastira sveti car Lazar stradao na Kosovu, Srbija se našla u vrlo teškom položaju, pa i mnogi srpski manastiri. Kompleks manastira Ravanice je takođe često bio meta napadača, ali zanimljivo je da glavna crkva nije oskrnavljena, barem ne u velikoj mjeri.
Postoje materijalni dokazi da je u drugoj polovini manastir Ravanica radio, a bio je pretvoren u u takozvani timar, te da je u to doba bio muški manastir. Timar je bio zapravo vojničko imanje, koje je imalo obavezu da ispunjava dužnosti prema turskoj vlasti. Nažalost, već početkom 16. vijeka istorija bilježi podatke o timaru ovog manastira koji nisu nimalo ohrabrujući, jer je u njima navedeno da on više ne postoji, to jest da je to nenaseljeno područje i da na njemu nema ljudi, odnosno radne snage. Srećom, manastirsko bratstvo je postojalo i dalje, a bilo je smješteno u posebnom dijelu imanja, takozvano vakufu.

Iako je car Lazar ostavio pozamašno imanje od koga je trebalo da se izdržava njegova zadužbina, manastir Ravanica tokom 17. vijeka prima izdržavanje od ruskih careva i vlaških vojvoda, o čemu svjedoče brojni pisani tragovi. A krajem 17. vijeka nastupa još teži period za ovaj srpski srednjevjekovni manastir. Bilo je to u doba neposredno prije Velike seobe Srba 1690. godine, a nakon Bečkog rata. Kako je u to doba manastir Ravanica još intenzivnije napadan, pa i rušen i paljen, mnogi monasi odlučuju da krenu za patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, ali ne zaboravljaju da ponesu i mošti svetog cara Lazara. Nakon više od mjesec dana pješačenja stigli su u Sent Andreju, gdje su podigli omanju drvenu crkvu u koju su položili mošti svog ktitora.

Važna uloga za srpsku istoriju

Tamo su boravili nekoliko godina, nakon kojih stižu i do Fruške gore. Preostali monasi su na Fruškoj gori pronašli, tada opustjeli manastir Vrdnik, te su se potrudili da ga obnove koliko su mogli, a glavnu crkvu manastira su posvetili Vaznesenju Hristovom, iako je prvobitno bila posvećena Svetom Jovanu Krstitelju. Kako se pretpostavlja, ravanički monasi su to učinili želeći da očuvaju uspomenu na zadužbinu cara Lazara, manastir Ravanicu. Još od tada se često može čuti da se fruškogorski manastir Vrdnik naziva i Mala Ravanica. U tu crkvu su položili mošti ktitora manastira, gdje ostaju sve do 1941. godine, kada opet bivaju prenijete u Sabornu crkvu, nadomak zgrade Beogradske patrijaršije. Mošti cara Lazara su kasnije ponovo vraćene u njegovu zadužbinu. Zbilo se to 1989. godine, kada je obilježeno 600 godina od Kosovske bitke.

Unutrašnjost manastira

Od tada se mošti svetog cara Lazara nalaze ispred ikonostasa u njegovoj zadužbini, koja danas pripada Eparhiji braničevskoj.

Tokom 18. vijeka manastir Ravanica ima vrlo važnu ulogu u srpskoj istoriji, jer postaje sjedište vrlo važne istorijske ličnosti. Naime, manastir Ravanica postaje sjedište brata kapetana Koče, koji je vodio borbu protiv turske vlasti, u istoriji poznatoj kao ” Kočina krajina “. Želeći da se osvete i kapetanu Koči, ali i svim Srbima koji su se borili protiv njih, surovi turski vojnici pale i pljačkaju sve, pa i manastir Ravanicu, a brojni sukobi između Srba i Turaka se odvijaju u neposrednoj blizini manastira.

Tek krajem 18. vijeka Mustafa paša, koji je u to doba bio beogradski vezir, izdaje naredbu da se glavna manastirska crkva popravi, a manastirske kelije koje su turski vojnici spalili u jednom od napada, ponovo ozidaju.

Tinkture za teške bolesti

Manastir Ravanica je bio meta napada i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, a zabilježeno je i da su njemački okupatori 1943. uništili svu pokretnu imovinu zadužbine cara Lazara, a tadašnjeg igumana Makarija

Srećom, car Lazar je vodio računa o kvalitetu gradnje manastira, pa koliko god da je bilo pokušaja da se njegova zadužbina uništi, manastir je pretrpio tek neznatu štetu, a sve to zahvaljujući vrlo kvalitetnom načinu gradnje, pa je i relativno brzo obnavljan. Međutim, tek polovinom 20. vijeka se pristupa pravoj, ozbiljnoj rekonstrukciji i restauraciji ovog srpskog srednjevjekovnog manastira.

U ovom manastiru spremaju se tintkure i čajevi za jako puno teških bolesti pa stoga ne čudi ogroman broj posjetilaca svakodnevno. U pomenutom manastiru možete  upisati za moleban kako zdravlja, uspjeha, tako i za vaše drage upokojene.

Srbija je ovaj srpski srednjevjekovni manastir uvrstila u red Spomenika kulture od izuzetnog značaja, a sam manastir Ravanica kod Ćuprije se nalazi pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika kulture Kragujevac i u vlasništvu je Republike Srbije.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!