Aura u posjeti manastiru Rakovica, kod Avale u Beogradu: Mošti Svetog Nektarija liječe rak i leukemiju!

Manastir Rakovica

Manastir Rakovica

Nedaleko od današnje planine, to jest brda Avala kod Beograda, nekada se nalazio stari manastir Rakovica. Za ovaj manastir ne postoje zvanični podaci ko ga je sazidao ali je u narodu postojalo predanje da je nastao u doba srpskog kralja Milutina, te da je sam stari manastir bio zadužbina kralja Milutina i njegovog brata Dragutina.

Iako se ni danas ne zna pouzdano ko je podigao današnji manastir, istorija bilježi da je u manastiru Rakovica izdata povelja jednog vlaškog vojvode. U toj povelji vojvoda Konstantin Brankovean – Besaraba veli da je manastir Rakovica ” sazidan i iz temelja podignut od strane dobrog hrišćanina, Radula vojvode, koji je proteklih godina bio gospodar ove zemlje “.

A kada se uzme u obzir da je povelju sastavio vlaški vojvoda, onda se došlo do zaključka da je i taj vojvoda Radul bio gospodar Vlaške.

Historijat manastira

Zoran petrović Šumadinac, ezoteričar, parapsiholog i radiesteziolog, za ovaj broj donosi zanimljivu priču o manastiru Rakovica. Kako ističe, i sam, najmanje dva puta godišnje dolazi u ovaj manastir ne bi li osjetio nesvakidašnji mir, spokoj i blagodat koje ovo mjesto daruje.

Zoran petrović Šumadinac, ezoteričar, parapsiholog i radiesteziolog, za ovaj broj donosi zanimljivu priču o manastiru Rakovica. Kako ističe, i sam, najmanje dva puta godišnje dolazi u ovaj manastir ne bi li osjetio nesvakidašnji mir, spokoj i blagodat koje ovo mjesto daruje.

Na samom kraju 17. vijeka, 1699. godine je sklopljen Karlovački mir; tom prilikom je značajnu diplomatsku ulogu imao kaluđer manastira Rakovica, po imenu Grigorije. A zauzvrat što je učinio brojne, vrlo važne usluge Rusima, manastir Rakovica i sam kaluđe Grigorije dobijaju značjne poklone i to ne samo novac, već brojne bogoslužene knjige, pa čak i četiri ikone koje su prvobitno bile namijenjene kao poklon svetogorskom manastiru Vatopedu.

U to doba je manastir Rakovica imao zajedničku upravu sa kosmajskim manastirom Tresije, pa kako je manastir Rakovica tada finansijski izuzetno dobro stajao, bio je u prilici da finansira obnovu manastira Tresije. Pri manastiru Rakovica je kasnije otvorena i monaška škola, a pokrenuto je i izdavanje manastirskog lista. Monaška škola je 1932. godine premještena u manastir Decane, ali to nije utjecalo na razvoj manastira.

Istorija manastira Rakovica bilježi i podatak koji jasno pokazuje koliko je ovaj, sada ženski manastir, igrao bitnu ulogu kroz istoriju. Naime u periodu od 1949. do 1958. godine, sjedište Beogradske bogoslovije se nalazilo upravo u manastiru Rakovica.

Manastir Rakovica je sve do 1959. godine bio muški manastir, a te godine tadašnji patrijarh gospodin German donosi odluku da je manastir Rakovica ženski manastir i tako ostaje do današnjih dana. Preko puta kompleksa manastira Rakovica se nalazi izvor ljekovite vode posvećen Svetoj Petki.

Mjesto koje pomaže svima

Manastir Rakovica je danas ženski manastir, a na njegovom čelu je igumanija Evgenija, a u njemu se nalaze brojne monahinje i iskušenice, koje čine sestrinstvo manastira. U samom manastiru se nalaze čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog svetitelja  koje iscjeljuje najteže bolesti poput  raka, leukemije i drugih teških bolesti.

Ovdje  dolaze mnogi narodi bez obzira na vjeroispovijest, u nadi za pomoć kojom ovo mjesto bogato obiluje. Ovdje vjernici ostavljaju priloge i upisuju svoje drage kako bi se monahinje nad moštima molile za upisane. Pored moštiju svetog Nektarija, kao što sam naveo u tekstu u prethodnoj Auri, u ovom manastiru počiva i tijelo patrijarha srpskog, gospodina Pavla. Njegov grob odiše nevjerovatnim mirom i prelijepom energijom, očevici tvrde da se na velike praznike nad njegovim grobom  pojavljuju male svjetleće kuglice koje naprave par krugova nad grobom i nestanu.

Ja najmanje dva puta godišnje dolazim u ovaj manastir ne biH li osjetio nesvakidašnji mir, spokoj i blagodat koje ovo mjesto daruje.

zoran na grobuPavle – patrijarh i ČOVJEK!
Pristao bih da nestane ne samo velika nego i mala Srbija i svi Srbi sa mnom, a ne bih pristao na neljudstvo i nečovještvo.

Patrijarh srpski Pavle (svjetovno ime Gojko Stojčević, 11. septembar 1914. – 15. novembar 2009.) je bio 44. patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Srpski patrijarh postao je 1990. godine, kada je na tom mjestu naslijedio patrijarha Germana. Pavle je bio na čelu Srpske crkve tokom burnog razdoblja jugoslavenskih ratova 1990-ih. Rano je ostao bez roditelja – otac je otišao na rad u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i “vratio se kući da umre” kad je dječaku bilo tri godine, a isto se ubrzo dogodilo i sa majkom. Odgojila ga je tetka. Shvativši da je dijete “vrlo slabačko”, poštedila ga je seoskih poslova i tako mu omogućila da se školuje. Matematika i fizika mu nisu išle od ruke, iz vjeronauke je imao tanku dvojku ali, utjecaj rodbine je prevagnuo i njegov konačan izbor bio je bogoslovija.

Poslije Tuzle i Sarajeva, tokom Drugog svjetsog rata dospijeva u Beograd, gdje najprije radi na građevinama, a zatim, zbog slabog zdravlja, počinje svoj monaški život. U ranoj mladosti teško se razbolio od tuberkuloze, tada neizlječive bolesti i takav došao u manastir Vujan gdje se molitvama na svetim moštima iscijelio.

1990. godine izabran je za srpskog patrijarha što je i ostao do svog upokojenja, 15.  novembra 2009.
Njegove časne mošti položene su u manastiru koji je posvećen Arhangelu Mihailu na rubu Rakovice (nadomak Beograda). Ostao je poznat po svojoj, već legendarnoj, skromnosti.

PAVLEPROTIVIO SE: skupim automobilima, pušenju, tarifama i cjenovniku koje su sveštenici uspostavili za vjenčanja, sahrane, krštenja…, kupovanju vijenaca i svakom pokazivanju bogatstva. Ustajao je vrlo rano, živio u potpunosti po Jevanđelju i u skladu s onim što je govorio. Nije koristio televizor, ni radio, niti je čitao novine, znajući da su „prilike takve da će ono što je od važnosti doći i do njega”. Umio je sve sam da popravi, bilo da su to cipele, naočale, roletne. Sam je kuhao, šio i nijedan fizički posao mu nije bio ni stran ni težak.

PORUKE:
Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi.
Kada bih bio posljednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina.
Pristao bih da nestane ne samo velika nego i mala Srbija i svi Srbi sa mnom, a ne bih pristao na neljudstvo i nečovještvo.
Čuvajte i neprijatelje svoje i molite se za njih jer ne znaju šta rade.

(aura.ba/arhiv magazina Aura)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!