Aura u posjeti crkvi Svete Petke na Kalemegdanu, Beograd: Voda Svete Petke sa Kalemegdana liječi sve!

Za aura.ba piše ezoterista Zoran Petrović Šumadinac

Za aura.ba piše ezoterista Zoran Petrović Šumadinac

Na sam dan  kada se obilježava  SVETA PETKA, pored mnoštva sveštenika i vladika  u ovaj hram dolazi i nepregledna kolona ljudi  koji dolaze iz cijele Srbije, bivših jugoslovenskih republika pa čak i iz inostrastva kako bi bili na molebanu posvećenim  zdravlju i napretku svih prisutnih i njihovih porodica.Vjernici strpljivo čekaju i po nekoliko sati kako bi cjelivali čestice Svete Petke i popili vodu sa celibnog izvora

Crkva Svete Petke se nalazi u Donjem Gradu Beogradske tvrđave i podignuta je na mjestu čudotvornog izvora, u neposednoj blizini crkve Ružica, podignute poslije 1867. godine. Sadašnja kapela je sagrađena 1937. godine po projektu arhitekte Momira Korunovića. Njene unutrašnje zidove i svodove pokrivaju mozaici, koje je 1980-83. godine izradio slikar Đuro Radulović.

Kapela Svete Petke je podignuta u periodu kada su mošti ove svetiteljke premještene u Beograd. Njene mošti su prenijete na molbu kneginje Milice Sultanu. Dio moštiju je prenijet 1417. godine u kapelu koju je podigao nepoznati velikodostojnik iz Donjeg grada. Nakon turskog osvajanja Beograda 1521. mošti su odnijete u Carigrad. 1641. godine ih otkupljuje moldavski vojvoda i prenosi u grad Jaši. Crkva Ružica i dalje čuva jednu česticu moštiju Svete Petke.

Nije poznato da li je pomenuta kapela bila podignuta u blizini izvora, kao ova današnja. Ta prvobitna kapela je bila u obliku zemunice u koju se ulazilo niz stepenice. Zbog lošeg stanja, na inicijativu Patrijarha Varnave, na današnjem mjestu je izgrađena i osveštana kapela na dan Svete Petke 1937. godine. Prilikom kopanja temelja pronađeni su ostaci nekog starijeg hrama i iskopane su brojne kosti vojnika poginulih tokom odbrane Beograda 1914. i 1915. godine.

Kapela je dvaput živopisana. Prvi živopis je uradio akademski slikar Vladimir Predajević. Taj živopis je brzo propao zbog lošeg kvaliteta materijala koji je korišćen tokom radova, pa se drugi put koristila tehnika mozaika. Drugi živopis je uradio beogradski slikar Đuro Radulović između 1975. i 1982, a osveštao ga je Patrijarh German 27. februara 1983.

Celibno tijelo Svete Mati Paraskeve počiva u rumunskom gradu Jasi gdje svakodnevno dolaze na stotine vjernika svih vjeroispovijesti

Celibno tijelo Svete Mati Paraskeve počiva u rumunskom gradu Jasi gdje svakodnevno dolaze na stotine vjernika svih vjeroispovijesti

Na sam dan  kada se obilježava  SVETA PETKA, pored mnoštva sveštenika i vladika  u ovaj hram dolazi i nepregledna kolona ljudi  koji dolaze iz cijele Srbije, bivših jugoslovenskih republika pa čak i iz inostrastva kako bi bili na molebanu posvećenim  zdravlju i napretku svih prisutnih i njihovih porodica.Vjernici strpljivo čekaju i po nekoliko sati kako bi cjelivali čestice Svete Petke i popili vodu sa celibnog izvora.Voda svete Petke sa Kalemegdana liječi sve, od nervoze do očiju, nogu i vrtoglavice pa i težih, dosta težih bolesti – to su odgovori koje sam čuo od vjernika u redu. Sveta Petka najviše i najčešće pomaže kod izlječenja djece.

Ovozemaljski život Svete Petke

Sveta Petka je srpskoga porijekla, rođena u gradu Epivatu (na turskom Bojados), između Slimvrije i Carigrada. Roditelji Svete Petke bjehu imućni i pobožni ljudi; življahu u svemu po zapovijestima Božjim i život svoj ukrašavahu milostinjom i dobrim djelima. Osim Petke, oni imaše i jednoga sina, Jevtimija. Djecu svoju oni vaspitavahu u pobožnosti, učeći ih svakoj vrlini i životu po Bogu. Brat Petkin Jevtimije se poslije završene škole zamonaši, proču se zbog podvizničkog života, i bi izabran za episkopa Maditskog.

Ulaz u sveti izvor

Ulaz u sveti izvor

Po smrti svojih roditelja Petka, vazda željna podvizničkog života Hrista radi, odade se strogim podvizima. Ugledajući se na život svetitelja, ona postom i bdjenjem umrtvljavaše svoje tijelo i potčinjavaše ga duhu. Sva goreći željom da živi samo Gospodu, ne mogaše dugo ostati u mnogometežnom svijetu, nego napusti roditeljski dom, ostavi svijet i otputova u Carigrad da se pokloni tamošnjim svetinjama. Tu srete mnoge revnosne podviznike i po njihovom savjetu nastani se u Iraklijskom predgrađu pri crkvi Pokrova Presvete Bogorodice, i tu provede u molitvama, postu i suzama pet godina.

Ispunjavajući svoju davnašnju želju ona otputova u Palestinu, i poklonivši se svetim mjestima, osvećenima Spasiteljevim životom, nastani se u Jordanskoj pustinji. Tu provođase ravnoangelni život.

U toku mnogih godina u pustinji Sveta Petka pretrpi mnoge trudove, patnje, muke i iskušenja. Ko bi mogao opisati njene svakodnevne borbe koje je sa tijelom, pomislima i đavolima vodila dok ih nije potpuno pobijedila? Jedino svevideći Bog, jer je samo On mogao vidjeti i znati sve njene podvige.

Ukrasivši dušu takvim podvizima i vrlinama, sveta Paraskeva postade vozljubljena nevjesta Hristova, te se njoj ispuni proročka reč: “Caru će omiliti ljepota tvoja” (Ps. 44, 12). Jer se taj Car useli u nju sa Ocem i Svetim Duhom i prebivaše u njoj kao u svetoj crkvi Svojoj.

sveta-petkaTako živeći dugi niz godina u pustinji prepodobna Paraskeva, kad jedne noći po običaju svom stajaše na molitvi i sa umiljenjem pružaše ruke svoje k nebu ugleda angela Božjeg u obliku presvjetlog mladića, koji došavši k njoj reče: “Ostavi pustinju, i vrati se u tvoje otečestvo; potrebno je da tamo predaš svoje tijelo zemlji, a dušom se preseliš Gospodu.”

Leš mornara

Došavši u svoju postojbinu Epivat, tu proživješe još dvije godine, ne mijenjajući način svog pustinjskog života. Kada dođe vrijeme njenog odlaska k Bogu, prepodobna mu se usrdno pomoli za sebe i za sav svijet, i tako u molitvi predade Bogu blaženu svoju dušu. Tijelo njeno bi od strane vjernih sahranjeno po hrišćanskom običaju, ali ne  na opštem groblju, već odvojeno, kao tijelo strankinje koja nikome ne bješe kazala odakle je.

Poslije mnogo godina, Bog htjede da proslavi ugodnicu svoju pa otkri svete mošti njene. Nedaleko od mjesta gdje prepodobna mati Paraskeva bješe sahranjena podvizavaše se na stubu u molitvenom tihovanju neki stolpnik. Dogodi se da tamo talasima bi izbačeno tijelo nekog mornara koji se za vreme plovidbe teško razbolio i umro. Od tog leša stade se širiti strahoviti smrad, da je prosto bilo nemoguće proći tim putem. Taj smrad nije mogao trpiti čak ni stolpnik, te zbog toga bi prinuđen da siđe sa stuba i da naloži nekim ljudima da iskopaju duboku rupu i usmrdjeli leš zakopaju. Kopajući rupu, ti ljudi, po promislu Božjem, nađoše netruljeno tijelo gdje leži u zemlji, i začudiše se tome. Ali kao prosti i neverni, oni ne obratiše na to potrebnu pažnju i ne  shvatiše kako treba i  govorahu među sobom: “Kada bi ovo tijelo bilo sveto, Bog bi to otkrio preko kakvih čudesa.

Sa takvim rasuđivanjem oni ponovo zatrpaše netruljeno tijelo zemljom, bacivši tamo i smrdljivi leš, pa otidoše svojim kućama. A kad padne noć, jedan od njih, neki Georgije, čovjek hristoljubiv, moljaše se Bogu u svojoj kući. I zaspavši pred zoru on vidje u snu neku caricu gdje sjedi na presvjetlom prijestolu, a okolo nje mnoštvo svjetlih vojnika. Vidjevši to, Georgija obuze strah, i on pade na zemlju pošto ne bješe u stanju gledati taj sjaj i ljepotu, a jedan od tih svjetlih vojnika uze Georgija za ruku, podiže ga i reče mu: “Georgije, zašto tako omalovažiste tijelo prepodobne Paraskeve i pogreboste pored njega smrdljivi leš? Smjesta izvadite tijelo prepodobne i položite na dostojnom mjestu, jer Bog hoće da sluškinju Svoju proslavi na zemlji.”

Tada i ta svjetla carica reče Georgiju: “Pohitaj te izvadi moje mošti i položi ih na časnom mjestu, ne mogu više da trpim smrad onoga leša. Jer i ja sam čovjek, i postojbina je moja Epivat, gdje vi sada živite.”

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!