Aura u posjeti bračnom paru Sedžidi i Izetu Beganoviću (48) iz naselja Čajići selo kod Cazina: Zuj pčela kao lijek za epilepsiju

Zbog blažeg oblika epilepsije, po savjetu ljekara, počela sam pčelaruti  i danas me taj čarobni zuj, ta dženetski lijepa pjesma pčela, čini zdravijom i sretnijom – kaže autorica romana “Kada te ljubav pronađe

U srcu naselja Čajići selo, na devetom kilometru od grada Cazina, ugnijezdilo se porodično domaćinstvo supružnika Sedžide (48) i Izeta Beganovića (50). Da su Beganovići uzorni domaćini moglo se vidjeti na svakom koraku. Sve je odisalo bezprijekornom urednošću i gotovo nestvarnom ljepotom.  Prizor kao u bajci.

Lijepu i novu, porodičnu kuću, grle prostrani ćair sa plastenikom i cvijetna avlija sa voćnjakom svježe okrečenih stabala šljive, jabuke, kruške, trešnje. Nadomak kućnog praga svoje počasno mjesto zauzele su košnice sa pčelama. Da sve bude još ljepše, proljetno zelenilo dalo je onaj dekor kakav se samo može poželjeti za oči i dušu. Uz osmijeh zadovoljstva naši sagovornici rekoše:

– Sve ovo smo stekli predanim radom, ali u porodičnoj slozi i ljubavi prema dvjema kćerakma i unučadima.

 Rad kao terapija

 U domaćici prepoznajemo cazinsku književnicu, autoricu romana “Kada te ljubav pronađe”, koja nam je ispričala nesvakidašnje zanimljivu priču o svojoj porodici, sebi i pčelama. Njezin suprug Izet reče da je ona njegova desna ruka u mnogim poslovima, a posebno kada je riječ o brizi oko pčela, pa je prepustio da ona prva govori.

– Insan na selu uvijek ima posla, a najmanje vremena za dangubljenje– kazala je i nastavila priču:

– Zbog svega ovog, mnogi se čude i pitaju kako stižem pisati knjige i obavljati poljoprivredne poslove. Moj suprug zna da je radna aktivnost za mene i korist za porodicu, od rada svi živimo,  i djelotvorna terapija za moju epilepsiju. U poslu insan najmanje misli na bolest, pa i na umor. Isto tako, pisanje knjiga doživljavam kao duhovno pražnjenje i djelotvornu terapiju. Kada se na kraju dana okrenem i pogledam iza sebe šta sam sve uradila, niko nije zadovoljniji od mene!

 Zuj pčela kao lijek

Bogata sjetva s proljeća obećava bogatu jesenju žetvu. Beganovići kao i svi vrijedni poljoprivrednici i voćari imaju pune ruke posla.

  • Puno se radi i zato se ima i na siniji i u kućnom budžetu – veli Izet i s ponosom ističe kako je njegova vrijedna žena uspješno brine i o plasteničkoj proizvodnji hrane.

Pa ipak, posebno je zadovoljan njezinim obavezama oko krilatih  mjezimica. Sedžida nam otkriva tajnu otkud književnica u pčelarskom kombinezonu?

– Prije nepune četiri godine na savjet mog ljekara počela sam pčelariti. Kazao mi je što god budem duže bila uz košnice i slušala zuj pčela to će biti najdjelotvornije za epilepsiju. Bio je u pravu i hvala mu do neba. Taj čarobni zuj, ta dženetski lijepa pjesma pčela, čini me zdravijom i sretnijom. Sama sam ofarbala košnice veselim bojama i uživam uz moje raspjevane mjezimice.

 

Pčelinje carstvo

Pčelinje carstvo Beganovića nije Bog zna veliko, počelo je prije nepune četiri godine sa dvije košnice i sada ih ima desetak. Sedžida veli:

– Ovaj naš ekološki čist kraj je dušu dao za pčele i pčelare, jer sve je nadohvat krila mojih mjezimica. Ne treba ih nigdje seliti. Imaju svega. Prepuna je šuma bagrema i kestena, a livade su pune medonosnog bilja. Ako je do sada bilo to namjensko pčelarenje, zbog mene i moje boljke, narednih godina, ako Bog da, biće to pravo pčelinje carstvo!

Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba

Komentari

komentara