Anita G., brižna majka iz Osijeka: Ko je “zaključao” sreću mojih sinova!?

Svaku majku boli nesreća njene djece, pa sam odlučila im pomoći. Otišla sam kod jednog vidovnjaka i zamolila da mi kaže ko izmišlja priče o mojoj djeci. Rekao mi je da nahranim ribe u rijeci i da ću usniti tu osobu, ali da će me ta usluga koštati 100 eura. Tako sam i uradila…

Nakon vjenčanja koje smo održali u našem gradu Osijeku, suprug i ja smo život nastavili u Njemačkoj. Bila je to obećavajuća zemlja. Pružala nam je sigurnost u poslu, djeci obrazovanje, ali i mogućnost napredovanja. Ulagali smo u naš rodni kraj, jer smo željeli da se jednog dana vratimo i pokrenemo privatni posao. Napravili smo kuću, koja je bila i najljepša u kraju, ali ratni vihor je zaustavio naše planove.

Desio se rat, sva naša imovina je uništena, pa smo nastavili štediti za bolje dane. Znali smo da će se rat završiti, a željeli smo da se naši planovi ostvare. Godine 2007.smo stavljali krov na našu novu kuću, kada se desila tragedija. Muž mi je poginuo na gradilištu firme u kojoj je radio. Nije dočekao da vidi obnovljenu kuću, da pokrenemo privatni posao i zaposlimo mlade ljude iz našeg kraja. To su bile njegove želje, ali smrt ga uze sebi. Otišao je kada nam se najviše mililo da živimo.

Život sam nastavila u Njemačkoj, radila sam u tvornici plastike, gdje sam ubrzo zbog oboljele kičme, otišla u penziju. Željela sam da se sa sinovima vratim u moj grad, da naše živote nastavimo u Osijeku. I oni su imali istu želju kao ja, tako da smo vrlo brzo dogovorili.

Sjeli smo u automobil i krenuli put k Hrvatskoj. Nismo se nikome javili, željeli smo da iznenadimo rodbinu. Sjećam se da smo stigli pred zoru. Grad je spavao i odisao takvom sigurnošću da sam od miline mu počela tepati i govoriti djeci kako nigdje mirnije sredine od Osijeka nema. Mi smo bili naviknuti na gradsku buku, na grad koji živi 24 sata, ali mali gradovi imaju dušu.

Dolazila je rodbina, prijatelji, komšije da nas posjete. Svi su bili s istim pitanjem ˝koliko ostajete˝, ali i sa istim izrazom lica, kad kažem da se ne vraćamo nazad. Iznenađenog lica i zamišljenih pogleda bi odlazili iz mog doma. Ali, ljudi ko ljudi, mislila sam…

Ubrzo su do mene počele stizati priče kako sam iz Njemačke pobjegla za Hrvatsku, jer su mi se djeca počela družiti sa lošim društvom. Pokušavala sam ispravljati laž i neistinu, ali što sam više narodu objašnjavala, priča je išla u krivom smjeru. Lažima nisam mogla naći kraj, a djeci sam objašnjavala, riječima ˝takav je naš narod˝.

Ipak, san o mom gradu i životu u njemu, pretvorio se u pakao. Djeca su već bili odrasli ljudi, očekivala sam da se ožene, ali nisu imali mogućnosti da upoznaju nove prijatelje, a ni neke nove ljubavi. Dan za danom, ispredale su se nove priče o njima. Da su narkomani i lopovi, koji su pobjegli iz Njemačke. Život mojih sinova se nastavio u četiri zida. Nisu imali prijatelja, a društvo ih je odbacilo.

Svaku majku boli nesreća njene djece, pa sam odlučila im pomoći. Otišla sam kod jednog vidovnjaka i zamolila da mi kaže ko izmišlja priče o mojoj djeci. Rekao mi je da nahranim ribe u rijeci i da ću usniti tu osobu, ali da će me ta usluga koštati 100 eura. Tako sam i uradila…

Sanjala sam mrtve, sanjala sam noževe, ali ne i osobu koja uništava život meni i mojoj djeci. Postala sam opsjednuta gatarama i vidovnjacima, ali niko nije uspijevao da mi pomogne. Mene je interesovalo uvijek isto pitanje ˝ko mi lažima uništava život djece˝. Niko imao pravi odgovor, a moja ušteđevina je polako nestajala.

Čak sam i kod jedne nane u Brčkom bila, ona mi je pogodila, ali ja joj nisam tada vjerovala. Rekla mi je da smo mi pod uticajem uroka i da taj urok može skinuti samo duhovni iscjelitelj. Da mi kristalne kugle i gatare neće pomoći. Ali ja sam pomislila ˝ovo je još jedna prevarantkinja koja želi moj novac˝.

Dane sam provodila tražeći odgovor. Ubrzo sam ostala bez novca, pa sam se zadužila kreditno. Neki unutrašnji glas me je tjerao da posjećujem gatare, da trošim novac, a pomoći nije bilo. Kada sam došla u situaciju da ne mogu više vraćati kredite, odlučila sam da sebi uzmem život. Nikada nikome nisam dugovala, pa nisam mogla podnijeti da mi žiranti kucaju na vrata. Odlučila sam se baciti sa svog balkona, ali je naišao moj stariji sin i viknuo:

– Mama, ne umiri i ti, trebam te!

Njegov glasan uzvik vratio mi je prisebnost, dugo sam plakala i ispričala sam sinu šta sam uradila. Da više nemamo novca na računa, a da sam dužna i bankama. Tu noć nisam nikako spavala, a pred ranu zoru naum mi padnu riječi stare nane iz Brčkog. Ustala sam odmah i ispričala sinovima šta mi je nana rekla i kažem im da vidi na internetu ko bi nam mogao preporučiti duhovnog iscjelitelja i neka bude na kraj svijeta ići ćemo, samo da se ove muke riješimo.

Sinovi su preko interneta našli adresu duhovne iscjeliteljke Vidovite Aide, koju smo odmah posjetili.

Kazala nam je da smo žrtve uroka koji je zaključao našu sreću, sihira koji je na nas bačen zbog naše sreće i blagostanja koje smo imali i da će nam to ona otkloniti. Učila je po sat vremena, dala nam „učenu“ vodu i med i rekla da kada vratimo se u naš grad udijelimo sadaku prvom prosjaku kojeg vidimo.

Tako smo i uradili. Sedam dana nam je svaki dan radila tretmane na daljinu i ružne priče su se ugasile. Mirno spavam, vraćam kredite uredno i moja djeca su opet sretna. Duhovna iscjeliteljka Vidovita Aida spasila je naše živote i oslobodila nas, uz pomoć dragog Boga, uroka koji je prijetio da nas potpuno uništi.