Amira H. iz Zvornika dočekala svadbeno veselje i majčinsku radost: BILA SAM ŽRTVA PROKLETSTVA MOJE NENE, KOJA NIJE MIRISALA MOJU MAJKU, ALI ME JE SPASILA AMINA MINELA

Džaba uspjeh, džaba karijera u životu, zalud sve što sam postigla kada sam doživjela tolika poniženja kao žena koja ne može da ima djece, te je zbog toga ostavljana i ponižavana. Nisam nikada nikom zulum učinila, nisam nikome nikakvu nepravdu nanijela. Nije ni moja majka. Ali, me je stigao toliki baksuzluk da ja to ne mogu opisati riječima. Mogu to shvatiti samo one žene koje se nisu udale i koje nemaju djecu.

Kod mene je bilo upitanju porodično proklestvo. Odrastalka sam u radničkoj porodici, u zajedničkom domaćinstvu, u kojem se za sve pitala očeva majka (moja nana), otac, pa tek onda moja majka ili ja. Sjećam se poniznosti moje majke pred nanom ili pijanim ocem…

Svega sam se nagledala i divili sa svojoj majci. Tada sam rekla da ću završiti škole i izvući je iz kandži patnje i poniženja.

I zaista sam završila visoke škole, studij se završila sa prosjekom devet, dobila posao u struci, imam dobru platu. Vrlo brzo sam se kreditno zadužila, kupila sebi stan, a onda majku dovela sebi.

Uživale smo. Pokušavala sam da joj koliko toliko olakšam ivot u poznijim godinama i iskazežm zahvalnost za sve njene brige oko mene. Ali, mojoj majci je smetalo zašto se ne udajem. Stalno mi je nabijala na nos da je vrijeme da udaju i djecu. Ponekad mi je to stvaralo pritisak u glavi, ali sam se suzdržavala da ne planem na majku.

Bila sam ja svjesna toga, ali nisam imala sreće u ljubavi, a svoju majku nisam željela da opterećujem mojim suzama i tegobama. Jednostavno, kao djevojku me muški rod nije primjećivao. Kao da sam ih odbijala nekom negativnom energijom, iako sam bila atraktivna djevojka. Isti slučaj je bio i za vrijeme studija. Kao da sam bila ukleta…

A silno sam željela da me neko voli, da me neko drži za ruku, da nisam sama cijeloga života. Koliko sam noći proplakala zbog toga – Bog sami zna.

Silno sam željela da se nazovem majkom. Koliko sam suza prolila kada vidim trudnu moju drugaricu, stomak joj raste, a ja dođem kući plačem, jaučem, udaram se bokserima po stomaku i govorim: „Što si prazan, šta sam Bogu griješna da nemam bebu, zašto ne mogu imati svoje dijete, zar da umrem sama kao pas…“

Kako je vrijeme prolazilo ja sam se zatvorila u sebe, više nisam izlazila ni sa drugaricama. Bilo me je sramota da šetam sa majkom. Bala sam u očaj; toliko sam bila tužna i depresivna da sam jedne večeri u suzama sjela iza vrata u WC-u, uzela žilet i isjekla vene. Majka me je spasila jer je pozvala hitnu pomoć.

Nakon toga moga „ludila“ uputili su me na psihijatrijsko liječenje u bolnici, gdje sam provela nekoliko mjeseci. Otpustili su me, te mi preporučili tablete za smirenje i spavanje. Mjesecima sam to pila, ali moja duša je bila umorna, bezvoljna, utučena…

Majka je sve to gledala i vehnula, ali u smnjičavo vrtila glavom. I hvala Bogu da nije vjerovala medicinskoj dokumentaciji, pa je odlučila da potraži pomoć kod Amine – Minele u Tuzlu.

Ja sam bila protiv odlaska. Valjda su „anamoni“ me nagovarali da odustanem, ali sreća pa je majka bila uporna. Bukvalno me silom odvela.

Nije bilo tako jednostavno kod Amine – Minele, ali jeste mi ta posjeta bila sudbonosna. Kada je ona počela da uči Kur'anske dove i sura, ja sam počela vrištati, skakati, opirati se tome. Ali, ona nije odustajala, a majka me čvrsto držala. Trajalo je to sataak, a onda sam se smirila, zaspala kao beba. Majka mi je pričala da me nikada nije vidjela mirniju, kao tada.

Ali, uslijedit će novi šok nakon što sam došla sebi, popila bokal vode i pojela pola tepsije pite kod Amine – Minele. Ona mi je tada ispričala grozne stvari:

„Djevojko, kod tebe je u pitanju porodično prokletstvo da nemaš srece u ljubavi. Prokleta te tvoja nena, očeva majka, jer nije željela da joj tvoja mati bude snaha. Zato je tvoja majka tebe jedva rodila i više nisu imali djece. – objasnila mi je Amina – Minela i sledila i moju majku i mene. Moja majka je plakala kao kišna godina…

Nastavili smo sa tretmanima kod Amine – Minele. Ona nam je dala uputstva šta sve treba da uradimo, na koje imanje da odemo, te kakve rituale da obavimo. A onda mi je Amine rekla nešto, što sam ja u tom trenutku smatrala „nemogućom misijom“.
„Pred tobom su lijepa vremena. Čeka tebe tvoj suđeni i dočekašeć ti dijete u svome krilu“.

Moja majka i ja svo uradile sve onako kako nam je ona kazivala, dolazila sam nekoliko mjeseci na duhovne tretmane. I malo po malo, meni se počela vraćati volja za životom, nestale su crne misli, pesimizam….
A onda se desilo još jedno čudo. U poslovnom okruženju počeo mi se kolega udvarati; nisam ni ja bila ravnodušna. Oboje smo bili u zrelim godinama, ali desila se prva kafa, pa druga, pa prvi poljubac… A onda i svadba. U vrijeme korone, ja sam se udala, rodila zdravog dječaka….

I šta da vam više pričam. Zahvaljujući Amini – Mineli ja sam sretna i ispunjena žena, imam muža i sina. Volim te moja draga Amina – Minela, sestro moja jedina.Njenkontakttelefon je 061 744 091 (Marketing)