Amar Aki Halimić: IZ ŠIPSKE ULICE NA BARAMA SU NAS OTJERALI DUHOVI

Za njega kažu da je „mali od skandala“, pun kontroverzi. Medijima je zanimljiv jer ga ima u muzici, na modnim pistama, na društvenim mrežama. U šou biznisu je sve dozvoljeno; što skandalozniji – to popularniji! A znate li ko je Aki? Koliko se gorčine nataložilo u njegovoj duši? Zašto je to dijete odrastalo na ulici, zašto se bilo odalo alkoholu. U ekskluzivnoj ispovijesti za Auru, danas 20-godišnji sarajevski maneken priča kako je pobijedio brojne poroke, čak i duha koji je rastavio njegove roditelje

Teško je opisati osjećanja da nikada nisi sam u kući, da te neko gleda, miluje, šapuće ili sakriva određene stvari

Godina za godinom se nižu u životu Amara Akija Halimića, sve uspješnijeg i traženijeg sarajevskog modela i na modnim pistama u Belgiji. Dvadesetu gazi, a kao da mu je 50 ljeta. Život ga natjerao da brže živi, odrasta, sazrijeva…
Roditelji su od njega i starije mu sestre digli ruke kada je imao nepunih 14 godina. Majka otišla svojim putem za Njemačku, otac se izgubio negdje u Bosni.

Te slike iz djetinjstva teško da će zaboraviti. Mnoge rane i ožiljici na njegovoj duši nikada neće zacijeliti. Posebno peku one iz najmlađih đačkih dana; dok su se njegovi vršnjaci zabavljali, odlazili s roditeljima na odmore ili zabave, on se borio za komad hljeba ili da kupi svesku i olovku.

Otac stranac

Završio je osnovnu i srednju školu, a da nikada nije imao prilike vidjeti svoga oca. A toliko je želio da mu otac ode na roditeljski. Ili, obraduje ga rođendanskim poklonom. Boljelo ga je i teško mu padalo i to što njegovu školsku raju doprate do škole ili dođu po njih njihovi roditelji, a on se uvijek vraćao sam.

–    Još nikada nisam dobio ni rođendansku čestitku od svoga oca. Ne znam ni kako bih se sad osjećao kada bi mi se javio. Potrošio je sve ljudske i roditeljske kredite kod mene. Kad mi je trebao, nije ga bilo tu. Danas je za mene stranac – kaže Aki u ekskluzivnoj ispovijesti za Auru.

Iako je odrastao bez roditelja, on je danas izuzetno pametan 20-godišnjak, zreo, djetinjasto ozbiljan i nasmijan momak. Čvrstim koracima korača kroz život. Uspješno gradi karijeru foto modela, pjevača, plesača… , bez obzira što je kod jednog dijela javnosti neprihvaćen. Od malih nogu je osjetio slast pozornice i reflektora i adrenalin koji stvara aplauz. Izgradio je taj neki svoj svijet autonomije u kojem je beskrajno sretan i ponosan.

Šeretski kaže „U meni su dvije ličnosti – normalne i paranormalne; sve zavisi od toga koji me duh prati“.

Aki je dugo ćutao o traumama iz djetinjstva

On tvrdi da od kako zna za sebe ima veze sa nekim paranormalnim pojavama i da su ti susreti i iskustva s nadnaravnim, dobrim dijelom njegov život okrenuli naopačke. Zbog duhova je napustio porodično gnijezdo u ulici Branilaca Šipa na Barama i sa sestom se preselio na Stup. Duhove smatra odgovornim i za razvod njegovih roditelja.

– Duboko su mi se urezale u sjećanje riječi te nepoznate i jako lijepe žene, koja je obično dolazila u moj krevet pred zoru. Milovala bi me i govorila mi da je ona moj čuvar, da će me napustiti i otac i majka – započinje svoju priču, koja na momente odlazi u sfere fantastike.

Vrijeme je pokazalo da mu je nepoznata „gošća“ zapravo govorila istinu. Roditelji su se razveli, od djece su digli ruke. Ako i ne zna kako mu izgleda otac, a o majci ne zna ništa skoro dvije godine. Čuo je da se skrasila negdje u Njemačkoj. Tu prestaje priča o njegovim roditeljima, jer suze pokvare sve.

Ukleta kuća

Podsjeća nas na francuskog pjesnika Baudelairiea, koji je rekao da „najveći trik koji je Šejtan/Vrag ikad izveo jeste da je uvjerio svijet da ne postoji, a onda autoritativno nastavlja:

– Ja znam da duhovi postoje. Sreo sam ih i preživio „druženje“ sa njima. Ono što mi se događalo u ranoj mladosti je nezamislivo i nevjerovatno. Teško je opisati osjećanja da nikada nisi sam u kući, da te neko gleda, miluje, šapuće ili sakriva određene stvari. Sve sam ja to proživljavao skoro desetak godina. Možda bi me sve to i uništilo da me nije spasila vjera u Boga i hamajlija, koju mi je uradila jedna nana sa Bistrika.

Ta nana je mjesecima dolazila u njihov dom na Barama, pokušavajući da istjera „nepoželjnog gosta“ koji je dolazio bar jednom sedmično u prvi mrak, oko ponoći ili pred zoru i unosio nemir u Akijevu porodicu. Nekada bi ta utvara imala šešir na glavi, nekada bi se pojavila sa kovrdžavom kosom, a nekada bi izgledala kao oronula i bespomoćna starica. Često bi ponavljala:

–    Ovo je moja kuća!
    
Ta nana sa Bistrika nam je kazala da je kuća prokleta, jer je sagrađena na otetoj zemlji i na porodičnom groblju. Kasnije su nam i neki starosjedioci potvrdili da je čitavo naselje napravljeno na groblju i da je zemlja silom oteta vlasnicima.

Aki je, kaže, kao dijete u toj kući viđao svašta; ta žena je šutala njegove igračke, izlazila iz ormara i nestajala kroz ogledalo, jednom je čuo bebu da plače. Njegova nana i majka su pričale kako su se čudne stvari dešavale još dok je on bio beba, ali tada nisu bile svjesne da je njihov dom na meti duhova. Dešavalo se da se pojavi jak vjetar oko njegovog kreveca, ili da ga ostave da spava u krevecu, a nađu ga pola sata kasnije na trosjedu.

Kuća na Barama, iz koje su Rahimići se razišli na sve četiri strane

Duhovi prsti u kosi

Vrhunac je bio u njegovoj dvanaestoj godini, kada mu je duh s dugom kovrdžavom kosom u krevetu šapnuo da je zaljubljen u njega i da ga nikada nikome neće dati.

– To mi danas izgleda kao ružan san. Dobro mi se urezala u sjećanje čudna boja njenog lica, gotovo bezbojna, blijeda… Ali je imala nježan i umilan glas. Uvijek bi mi pričala kako me voli i kako joj mnogo značim.

Nizale su se stravične stvari. Počela je nestajati njegova garderoba, otac i majka su se non stop svađali, sijalice bi pucale i kad svjetlo nije upaljeno, staklene stvari su pucale same od sebe. A kada bi duh bio u njegovoj blizini, svaki put bi osjetio neku hladnoću; kao da puše hladniji povjetarac.

Ponekad bi u snu čuo kako ga zove, tepa mu, a onda bi osjetio nečije prste u kosi.

– Dešavalo se da se probudim sa ogrebotinama oko intimnih dijelova, nalazio sam čak ugrize na vratu. Vrhunac tih drama, nakon kojih smo zatražili pomoć nane sa Bistrika, odigrao se  u septembru 2016. godine. Bio sam budan. Kao da sam je očekivao. I počelo je šuškanje u ormaru, laganim koracima, poput čarobne vile, prilazila je mome krevetu. Skočio sam i proderao se „Šta hoćeš“, a ona je razgovjetno kazala: „Bićeš moj, ili ničiji“. Ničega se više ne sjećam. Iz tog mraka me je probudila nana koja je učila neka Kur'anska sura.

I sada, dok vraća film tih scena strave i užasa, osjeća kako mu se želudac grči, a žmarci razdiru tijelo. Nastoji sve te bolne uspomene potisnuti, zaboraviti, izbrisati… Ali, ne ide.

– Ne znam zašto, ali imam osjećaj da mi je ta sila uništila život, da je uništila brak mojih roditelja, da ih je udaljila od mene, da mi uništava sve moje ljubavne veze.

Ipak, život ide dalje. Aki vjeruje da će prestati da se obrušavaju lavine na njegova pleća i dušu. Sve češće i iskrenije priziva Boga i zahvaljuje mu se što ga je izveo na pravi put, obdario ga dušom i srcem velikim ko more, pameću i plemenitošću. Daje mu i nafaku. Skoro pet godina sa sestrom se uspješno bavi privatnim biznisom, manekenska karijera je u usponu, estradna stagnira, mada ima i tu planova velikih. Bavi se i sportom, esktremnim uglavnom.

–    Bog ti daje onoliko koliko možeš podnijeti. Najvažniji u životu je čist obraz. On me je i do sada održavao i spašavao. Tako će biti i ubuduće – kaže Aki na kraju razgovora i poručuje:

–    Najvažnije je voljeti ljude zbog onog što jesu, a ne zbog onog što vi želite da budu. I nikada ne zamjerati, nego opraštati svima koji su nam loše napravili. Samo tako ćemo postati bolji od njih. Ja želim da budem i bit ću bolji roditelj od svoga oca i svoje majke, ali im ne zamjeram što su oni loši.

Pretjerivao sam u alkoholu

Kada su se moji roditelji razveli mnogi su me sažalijevali. Strahovali su za moju budućnost i već me vidjeli u paklu alkohola, droge, kriminala…

–    Zamislite 14 – godišnjaka na ulici. Svi su me vidjeli kao dijete bez lijepe budućnosti!

Nisam izgubio kompas. Naprotiv! Uspio sam završiti školu, a nema šta nisam radio da zaradim komad hljeba. I nije me bilo sramota.

Znam ja i šta je pijanstvo, i cigareta, i lumperajke. Ali, znam i gdje je granica.
Kada sam shvatio da me alkohol, a pio sam ga kao vodu, može odvesti u ponor, samo sam sebi rekao: „Aki, zabranjena ti je i kap alkohola“.

Bilo je to kada sam se napio kao „zemlja“ za svoj 18. rođendan. Slavili smo u jednoj diskoteci. Toliko sam bio pijan da sam zaspao iza neke trafike.

Ujutro kada sam se probudio i shvatio šta sam uradio, odlučio sam da kažem zbogom alkoholu.

I nikada više nisam popio ni kapi. Okrenuo sam se sportu, rekreaciji, zdravom životu… Danas mi se alkohol gadi!

(aura.ba/E. Milić)

Komentari

komentara