Advija K. (40) žrtva crne magije: Prespavala sam 20 godina najljepšeg životnog doba!

Svi su mi savjetovali, a posebno majka da se udam, da imam djecu, jer je to jedino što mi može pomoći i dati motiv za boljim životom. Vjerujte da sam i to pokušala, ali čim bi muškarci vidjeli da vadim lijek iz torbice bježali bi od mene. Niko me bolesnu nije želio. Godine su prolazile, a ja sam sve više bila nervoznija i depresivnija. San nije htio na oči skoro nikada.

Ratni vihor nosio je sve pred sobom. Ja kao mlada djevojka koja je tada trebala da živi život punim plućima, dane sam provodila u skloništu. Bila je svakodnevna borba za komadom hljeba i borba da svoje živote spasimo. Svako ko je bio u ratu u našoj domovini zna kako nam je bilo. Moji tadašnji prijatelji i ja smo organizovali sijela po tuđim kućama, jer samo tako smo mogli da se družimo.

Imali smo mi i naše ratne ljubavi. Eh, kad se sjetim! Bila sam mlada, sretna i zaljubljena u mladića koji je u Tuzlu stigao iz Podrinja. Naša ljubav se rodila u skloništu, ali nije dugo trajala jer je ubrzo otišao na liječenje u inostranstvo, a ja ostala sama. Pala sam u depresiju, patila sam, a i poslije njega nisam momka imala. Nisam se osjećala prijatno kada bih sjedila sa nekim mladićem.

Čudan je to bio osjećaj. Osjećaj da negdje u dubini duše želim da budem voljena, ali neki unutrašnji glas mi nije dozvoljavao. Od svoje velike ljubavi koja me napustila, više nisam čula ni glasa. Nestao je, a dani mog života su postali crni i zatvoreni u četiri zida.

Teška noć
Nastavila sam se družiti sa svojim prijateljima. Sijela su se i dalje pravila, ali ja više nisam bila ona stara Advija. Nikada neću zaboraviti noć koja je obilježila moj život. Pri povratku sa sijela bila sam umorna, pa sam i odmah zaspala. Sjećam se da sam se probudila sa užasnom glavoboljom i očima punih straha. kao da je glava eksplodirala, a vrućina i bolovi su razdirali kompletno tijelo. Zoru sam dočekala budna, hodajući po svojoj sobi sa užasnim bolovima.

Ujutru sam otišla kod ljekara i objasnila mu svoju besanu noć. Dao mi je injekciju, rekao da odmaram taj dan, ali glavobolja, mučnina i strah su se nastavili i narednih dana. Ubrzo sam postala čest gost u ordinacijama neuropsihijatra, koji su mi dali dijagnozu, akutna depresija. Lijekove sam redovno uzimala, nekada bih mi bilo lakše, ali u meni je i dalje živio strah. Jutra sam započinjala sa dovom da mi dragi Bog olakša i pomogne, ali do pravog puta izliječenja je teško doći.
Mama mi je savjetovala da se udam, da imam djecu, jer je to jedino što mi može pomoći i dati motiv za boljim životom. Vjerujte da sam i to pokušala, ali čim bi muškarci vidjeli da vadim lijek iz torbice bježali bi od mene. Niko me bolesnu nije želio. Godine su prolazile, a ja sam sve više bila nervoznija i depresivnija. San nije htio na oči skoro nikada.

 Stara magija
Jednog jutra sam odlučila otići do parka da malo odmorim oči i udahnem čistog zraka. Sjela sam na klupu i posmatrala stariju gospođu koja je bila tako vesela. Pjevala je, plesala i hranila golubove, a ja… Ja kao i zadnjih 20 godina. Gledala sam u jednu tačku i imala odsutni, hladni pogled. Prekinula me je pitanjem:

– Dijete drago, zašto si tužna.? Život je lijep i kratak, nasmij se.
Zaplakala sam… Kao da me neko dotakao u živu ranu, a nepoznata gospođa me majčinski zagrlila. Sjela je pored mene i ispričala sam joj za svoj problem. Rekla mi je da odem do Alje ef. Harića i da će mi on moći pomoći. Nisam odmah povjerovala da mi on može pomoći, ali odlučila sam je poslušati. Izgubila sam 20 godina života, a lijek i razlog mog zdravstvenog stanja, nisam otkrila, pa ako ne uspije, bar sam pokušala.
To jutro, sa posljednjim atomom snage otišla sam u ordinaciju ef. Harića. Samo što me pogledao, Aljo je kazao da sam žrtva nečistih sila.

– Pomoći ću ti da ozdraviš, da crna magija nestane. Učenje će trajati 42 dana. Dijete, crna magija je već zastarila, ovladala tvojim umom, ali ne brini. Uspjet ćemo .
Nakon 42 dana sam ponovo u svom tijelu osjetila radost, odahnula, mirno spavala, ustajala vedrija i veselija. Nakon 20 godina patnje i tereta opet sam udahnula život punim plućima. Da imam više života, znam da se nikad ne bih mogla dovoljno zahvaliti Alji ef. Hariću.