Adolf Dado Topić: Od kako je preko mene prešao voz, ne znam šta je strah

Dado Topić, skladatelj, tekstopisac, aranžer, bas gitarista i gitarista, te jedan od boljih rock pjevača na ovim prostorima, veoma je otvoreno i u dobrom raspoloženju za magazin Auru govorio o svom životu, iako se kako sam kaže mnogo puta „opekao“ o sedmu silu.

Rođen u Dalmaciji 04. 09. 1949. godine, a karijeru je započeo u Osijeku kao član grupa “Đavoli Eliksiri “ i “Dinamit”. Kao pjevač pozvan je u “Korni Grupu“, te nakon godinu dana osniva legendarnu grupu “Time“, sa tada najboljim i najpriznatijim muzičarima. Nakon desetak godina zajedničkog rada, Dado je nastavio solističku karijeru.

Sa grupom “Dragonfly“ nastupa već nekoliko godina, uglavnom na live koncertima. Na većini tih svojih koncerata Dado na scenu izlazi go do pasa, što izaziva uglavnom pozitivne komentare, naročito kod pripadnica ženskog spola.

– Ma, meni je to skidanje postalo skroz normalno, a ionako se bez majice manje znojim – opravdava Dado svoje polustriptiz nastupe.

Kaže da ima želju još jednom da uđe u studio i to zbog nekih pjesama koje su, misli, jedino još njemu važne.

– Ja u svojim pjesmama prizivam Boga, pozivam na solidarnost, toleranciju, želim da ta prava ljudska svojstva isplivaju na površinu, da nam budu svakodnevnica.

 

KO SAM JA I KOJI JE MOJ STAV PREMA ŽIVOTU? Ne znam šta bih rekao na tu temu. Smatram da se ne može zauzeti čvrst stav prema životu u kontekstu – generalno ti si taj. Sve je to posljedica nekih karakternih osobina koje te bez tvog znanja i htijenja određuju, život ti određuju. U poznijim godinama stavove stvara sam život. Rekao bih da je to jedan elementarni kompromis pojedinca prema okruženju. Onakvi smo kakvi želimo biti, ali i kakvim nas okolina oblikuje.

MOJI SU SVI DANI RAZLIČITI. Moje sutrašnjice ovise o tome gdje sam i kako proveo prethodni dan. Barem za mene je svaki novi dan još jedna avantura mene u nekom postojanju. Tako to ja gledam i meni je to super. Kad bi po logici doživljenog svaki dan bio isti kao prethodni, i ako vam svako sutra naliči na prethodni dan – to je protraćen život.

 TROŠIM SE MAKSIMALNO. Nikad u životu nisam bio bolestan. Ima tu i racionalno i iracionalno objašnjenje, sve zavisi čemu se priklanjaš. To je kod mene možda u genima; moj otac je bio jako vitalan i zdrav čovjek, pa sam valjda i ja naslijedio taj genetski kod da me, kao, bolesti neće, što ne znači da me jednog dana neće šta strefiti. Živim jako dinamično, puno vremena provodim na cesti, vozim strahovito brzo, pametno iskustveno. Kad pjevam onda pjevam kao da mi je to posljednji koncert u životu. Kod mene je sve uvijek do kraja, nema kalkulacija. Pogodio sam tu neku pravu mjeru – kad se ne štedim onda svaki put svoje granice mogućnosti pomičem ka naprijed. Treba se apsolutno koristiti, jer samo tako dobijamo na formatu kao čovjek.

MANIKIRI, PEDIKERI I STILISTI SU VULGARNE POSLJEDICE POTROŠAČKOG MENTALITETA. Čovjek ne bi smio biti objekt tih nekih organiziranih i svjesno osmišljenih trendova koji te uče kako trebaš izgledati. To je poltronska uloga – da dozvoliš da te mijenjaju kako bi bio in. Ja vjerujem u kontinuitet svega i važno mi je da zadržavam tu konturu kako bih sebe prepoznao. U suprotnom, osjećao bih se kao stranac u nepoznatom prostoru. Volim ljude koji su stabilnog karaktera, koji se ne mijenjaju. Volim da sve ima granitnu stalnost, kontinuitet… Volim postojanost u ljubavi, životu, prirodi, svemu.

IMAM HAMAJLIJU, KOJA MI DAJE SNAGU I VJERUJEM DA JE MOJA ZAŠTITNICA. To je obični komadić metala, u kojem nema nikakvih zapisa. U njenu snagu sam se uvjerio na jednom koncertu kada sam htio zahvaliti se publici i otići sa pozornice. Te noći, gudački orkestar je užasno svirao, mene je bilo sramota i smatrao sam to uvredom za publiku. Pokušavao sam dirigentu skrenuti pažnju da se mora neko čudo desiti i u tim milisekundama dok sam razmišljao kako ću reći toj publici da od koncerta nema ništa, ovaj komadić metala mi je bljesnuo u očima. Bukvalno me je zaslijepio. To je bilo moje čudo i tada sam shvatio da nemam pravo napustiti publiku zbog problema sa gudačkim orkestrom. Od tada se pogotovo ne odvajam od ove svoje hamajlije.

STRAHOVI SU POKOPANI DUBOKO U MENI. Mene apsolutno ništa ne plaši. Ako bismo definirali strah kao afektivno stanje i osjećaje i s druge strane hemiju koja generira strah, onda je ovaj svijet od postanja – svijet povijesti strahova od svega i svačega – strah od Bogova, od rata, od bolesti… strah je u biti prastari koncept dominacije čovjeka nad čovjekom. Ja odmalena ne priznajem strah. Kao klinac, a imao sam tad šest godina, da bih se dokazao kao hrabar, legao sam na šine i strpljivo čekao voz. Morao sam to učiniti. Bilo je to u Novoj Gradiški, jednostavno sam legao na šine a iznad mene je protutnjao voz. E, otada su strahovi zamrli u meni. Valjda je to tako, ali baš nemam strahove ni od čega.

JA SAM DON KIHOT MODERNOG DOBA. Opušta me čitanje, ali ja čitam ono što, čini mi se, niko drugi ne čita. Kao Don Kihot borim se protiv vjetrenjača. Kad smo se kao klinci igrali, bio sam uvijek na strani Indijanaca, jer su oni bili označeni kao slabiji. Ne znam jel’ to bila svjesna odluka ali sam htio doživjeti taj trenutak da osjetim kako je kad taj slabiji pobijedi. Skidanje skalpova kod Indijanaca je nametnuta percepcija, pogrešna percepcija. Evropljani su primjera radi pobili toliko dobrog svijeta, uništili ga, ali niko im zbog toga ništa ne govori. Južna Amerika – sve te kataklizme tih dobrih ljudi su nestale, izbrisane – jer su pogrešni ljudi pisali i krivotvorili historiju. Ta svijetla Amerika koja zrači, sva glamurozna, ta obećana zemlja – to je jedno dekadentno društvo bez stvarnog prirodnog reda vrijednosti. Amerikanci su sve uništili, oni nisu nacija, to je udruženje ljudi koje je prešlo sve granice morala. Oni su kroz prošlost negirali sve ljudsko i humano i stvorili su novi poredak. Nametnuli su takav sistem da je jači uvijek u pravu. Poništili su sve vijekove, civilizacije, ono božansko u ljudima. Postavili su se na krov svijeta, na vrh piramide i sad smo mi ostali u njihovoj vlasti.

(E. K./arhiv magazina Aura)