12. maj praznik posvećen Vasiliju Ostroškom: SVETAC KOJI POMAŽE SVIMA BEZ OBZIRA NA VJERU I NACIJU

Pipis njegovih isceljenja dugačak je i niko nikada ni u jedno od njih nije posumnjao. Donosimo nekoliko najneobičnijih iz, na hiljade, zapisanih priča o čudotvornim izlječenjima

12. maja proslavlja se praznik posvećen Svetom Vasiliju Ostroškom, pravoslavnom svecu za koga se vjeruje da je jedan od najvećih čudotvoraca. Rođen je kao Stojan Jovanović u Popovom polju kod Trebinja, a već u 12. godini poslat je u manastir Zavala, gdje je njegov stric Serafim bio iguman. Nakon što je završio manastirsku školu, dobio je monaški čin i postao paroh Popovog polja.

Službovao je u mnogim gradovima, od Mostara, preko Herceg Novog i Pljevalja, Morače, do Ogonošta i Bjelopavlića. Preminuo je 1671. godine, a njegove mošti i grob čuvaju se u manastiru Ostrog u Crnoj Gori, za koji se vezuju brojne legende.

U njegovu moć isceljenja vjeruju pripadnici kako hrišćanske, tako i muslimanske vjere. Zašto?

Postoje brojna pismena svjedočenja ljudi da su molitve upućene Svetom Vasiliju Ostroškom uslišene – svako kome je ovaj svetac pomogao, prilikom slijedeće posjete manastiru Ostrog zapisuje na papir čitavu priču i ostavlja u Gornjem manastiru, a monasi ih sakupljaju, čuvaju i pretvaraju u knjigu.

Neke od starih legendi koje svjedoče o milosti, dobroti i moći Svetog Vasilija između ostalog jeste i priča da je sa vrha Gornjeg manastira jednom davno ispala beba iz kolijevke. Budući da je se Gornji manastir nalazi u stijenama planine Ostroška greda, maltene uz samu liticu, na čak 900 metara nadmorske visine, majka se prestrašila i vjerovala da je izgubila dijete. Međutim, beba je pronađena živa i zdrava na zemlji u podnožju planine, veselo se smješkajući.

Oni koji ne vjeruju u priče poput ove, ipak se zamisle kada čuju istinitu činjenicu – požar koji je izbio na planini Ostroška greda poštedio je oba manastira i obližnje kapele. Takođe, činjenica je da je za vrijeme Drugog svjetskog rata iznad Gornjeg manastira Ostrog pala bomba, ali nikada nije eksplodirala.

Ljudi koji su ikada spavali pod okriljem ove svete građevine, govore da je to bila najmirnija noć koju su prespavali. Zbog toga što se osjećaju veoma sigurno, mnogi posjetioci hrama biraju da spavaju napolju – u konačištu pored manastira postoje kreveti, ali i pokrivači koji su svakom posjetiocu na raspolaganju i dozvoljeno ih je iznositi napolje.

Jedino što nije dozvoljeno jeste fotografisanje unutar i u porti Gornjeg manastira. Ako se ikada zaputite na ovo sveto mjesto, običaj je da se ponese flaša ulja, koju monasi pri službama osvještavaju i poklanjaju vjernicima u malim flašicama, a koje se koriste radi liječenja. Treba ponijeti i šećer, koji ostaje u manastiru i kojim se svi mogu poslužiti.

Međutim, najvažnije je da ponesete jedan par crnih, muških čarapa – priča se da su čarape Svetog Vasilija uvijek pocijepane jer noću ustaje i hoda, pa ih monasi svakoga dana mijenjaju.

Mnogi vjeruju da će, ako se zavjetuju da će na praznik Svetog Vasilija otići u manastir Ostrog, njihova, ili bolest nekog njima bližnjeg, nestati “kao rukom odnešena”.

Često se događa da se zavjetuju i katolici i muslimani, jer su na ovim prostorima svi uvjereni u velike čudotvorne moći Svetog Vasilija, pa se tako vjeruje da stvari koje prenoće kod njegovih moštiju liječe sve bolesti. Zbog toga pamuk, ulje i tamjan koji su nošeni na Ostrog treba čuvati za “ne daj Bože”.

Na praznik Svetog Vasilija jedino što treba da uradite jeste da se iskreno pomolite čudotvorcu (svako na svoj način)- vjeruje se da će svaka iskrena želja iz dubine srca biti ispunjena.
Fatima je godinama bolovala, a ozdravila je u Ostrogu

Čudesno Fatimino izlječenje

Iscjeljenja Svetog Vasilija Ostroškog, nadaleko su čuvena i prepričavana, a broj čuda koji su vezani za ovog svetitelja beskonačan je. Jedno od njih opisano je u tekstu portala Slobodna Hercegovina, u kojem je glavni akter muslimanka Fatima koja je 5 godina bolovala od teške bolesti, a koja ni za živou glavu najprije nije željela da se pokloni ovom pravoslavnom svetitelju.

Kako su Vasiliju svi istim jezikom zborili i svi slične nevolje imali, svi su bili i njegovi, makar na drugi način vjerovali i svoju vjeru ispovijedali, baš kao i muslimanka Fatima, u vrijeme kada će se zauvijek nastaniti u tvrdoj stijeni Ostroga, (Crna Gora) s koje se vide i drum i rijeka, iz manastira usađenog u stijenu, očito samo svetim ljudima namijenjenog, o čemu je Popović zapisao:

“6. maja 1964. godine muslimani Asib Gušo i Ševka Zajko dovedoše teško bolesnu, takođe muslimanku, Fatimu na Ostrog. Fatima je bila težak bolesnik. Od nekih strahovitih grčeva u cijelom tijelu patila je punih pet godina.

Bolovi su je bacali u nesvjest te je u tim mukama vikala, ružila i svoje najmilije. Za tih pet godina teške bolesti, koja je prelazila u ludilo, sa bolesnicom su obišli sve ljekare, vračare i travare, ali lijeka i pomoći nije bilo. Čuli su za iscjeljenja od takvih bolesti u Ostrogu, pa su bolesnu Fatimu njen rođak Asib i komšinica Ševka doveli u Gornji manastir. Kada su je doveli pred crkvu u kojoj leži tijelo Svetog Vasilija, bolesnica je iz glasa vikala: “Neću tamo da ulazim”. To je ponovila nekoliko puta, uz ludačke trzaje da se vrati nazad.
0:53

Čuvar im je pomogao da bolesnicu privedu Svetitelju. Sa velikom mukom u tome se na kraju i uspjelo. Rodbini bolesnice pošlo je za rukom da je ubijede i da cjeliva Svetitelja, što je ona i učinila. U tom trenutku nju snađe neko užasno grčenje i drhtanje, da je to bilo strašno i gledati. Pošto se malo smirila, bolesnici je pročitana molitva. Po svršenoj molitvi nju tek tada uhvati neka jeziva muka i trzaji, od kojih je spopade takvo znojenje da je za kratko vrijeme bila sva mokra.

To stanje ne potraja dugo. Neočekivano, na očigled svih nas, nju iznenadno obuze neki mir i spokojstvo, koje se jasno odražavaše na njenom licu. Ona se potpuno smiri, kleče kod ćivota Svetitelja i otpoče da se moli.

Ne potraja dugo, ona ustade sva ozarena i reče svima nama: “Hvala Bogu, ja ozdravih. Ništa me ne boli”. To izgovori pa pripade cjelivati život Svetitelja. Tu noć bolesnica je sasvim mirno provela u Ostrogu, a kada je svanulo, prva je došla na jutrenju, da još jednom zablagodari Bogu, koji je molitvama Svetog Vasilija iscijeli.

Snežani Đurišić sve je krenula nabolje kon posjete Vasiliju Ostroškom

Za vrijeme jednog gostovanja u Sarajevu, popularna Snežana Đurišić je otvorila dušu i ispričala kako je nakon posjete manastiru na Ostrog u njenom životu sve krenulo nabolje. Bilo je to unazad desetak godina. Njen život se okrenuo naopačke. Porodične tragedije, problem, pad karijere, nedostatak poslovnih aranžmana….

Snežana je, inače, iskrena pravoslavna vjernica, ali nikada ranije nije pohodila manastir Vasilija Ostroškog. Jedne noći sanjala je kako putuje do Vasilija. Ujutro je shvatila da taj san nije slučajan, te se zaputila do manastira. Srcem se pomolila, obavila sve vjerske ritual. I – desilo se čudo. Popularna pjevačica je ponovo počela uživati u blagostanju, u porodici je sve krenulo na bolje, a u estradnom poslu počela je da niže uspjeh za uspjehopm i da dobro zarađuje.

Kad odeš na Ostrog, ni cvijet, ni kamen ne smiješ da uzmeš: Evo zašto je to bitno!

Sveti Vasilije je poznat kao svetac koji brani svoj manastir i brine o svima koji dođu kod njega, da se bezbjedno vrate kući Donosimo vam priču prema zapisu M. Vekovića iz Sarajeva:

Bilo je ljeto 1982. godine. Pošli smo iz Sarajeva na poklonjenje velikom svetitelju, Svetom Vasiliju. Poslije cjelivanja njegovih svetih moštiju, molitve i kraćeg zadržavanja u manastiru, spustimo se krivudavim, uskim puteljkom, dole niz ostroške strane.

Supruga sa desetogodišnjim Božidarom i osmogodišnjim Zarijom prva uđe na vrata vagona, ja polako krenuh za njima, kad iznenadno ispred mene stade kondukter.

“Vi iz Ostroga?“, upita nekako poslovno hladno i zagonetno.

“Jesmo, hvala Bogu iz Ostroga i od Svetog Vasilija, slava mu i milost!”

“Jeste li što uzeli od tuda?”, upita.

Ja ostadoh nijem pred ovako neočekivanim dočekom i čudnim pitanjem, pa i ja počeh zagonetno: “Ma, kako da nismo. Zar iko iz Osttoga ide prazan? Uzesmo i blagoslov od Svetog Vasilija. Poljubismo njegove svete ruke da nas mimoiđu nesreće i nevidime muke.”

“Čuješ, čoče, odole ga voz neće ni mrdnuti, dok mi ne kažeš, jeste li bez pitanja tamo, iz svetinje uzeli neku stvar da nosite doma?“, to izgovori smrtno ozbiljnog lica.

Ja se naglo uozbiljih i rekoh mu: “Sačuvaj Bože od takve pameti, da iz svetinje nešto otimamo ili krademo. Mi u svetinju nosimo poklone. Nama je porodična sreća i blagoslov sveca miliji od svih stvari na svijetu.”

On mi onda reče mnogo uljudnijim glasom: “Oprosti, morao sam te to pitati, malo pričekaj tu, pa čućeš i zašto”.

Onda strča niz stepenice vagona, rukom mahnu prema mašinovođi I reče mu: “U redu je sve!”

I voz krenu. On me sad raspoloženije uze pod ruku i sa mnom uđe u kupe, naplati karte i poče priču:

“Prije dva dana nismo mogli da krenemo odavde sa ove stanice“.

“A zašto to?!, potrudih se da smireno upitam.

“Ne dade nam Sveti Vasilije! Ništa se ne čudite, ali je ovo živa istina, što ja velim. Ovdje na stanicu uđoše čovjek i žena, imahu tu negdje oko pedeset godina. Bili su u Ostrogu. Mašinovođa upali, da krene voz – ne može! On izađe iz lokomotive i zagleda mašinu sa svih strana, sve ispravno. Ona nepomična, ka kamen studeni, kao da je neka nevidljiva sila drži.

Mašinovođa onda meni ljutito viknu: “Idi iz vagona u vagon i svi koji su bili u manastir Ostrog neka iziđu iz voza”.

Kad u jednom vagonu to rekoh, neki stariji čovjek me poprijeko pogleda pa reče: “Vala smo se mogli nadati svemu i svačemu u ovome vaktu, ali da će doći vrijeme da nam brane da idemo našem Svetom Vasiliju, e tome jadu se još nismo nadali. Ali ono što je Bog stvorio ljudi ne mogu uništiti.

“’Stari, tebi nisam ništa rekao, ti putuješ od Nikšića i idi dalje mirno, ne radi se o tome što ti misliš.”

U susjednom vagonu upitah isto i jedan čovjek i žena rekoše u glas:

“Mi smo bili u Ostrogu!”

“Molim vas, uzmite svoje stvari i izađite iz voza”, rekoh im ozbiljnim tonom. Bez pitanja, bez riječi uzeše svoje putne torbe i izađoše. Čim iz voza izađoše, upali se lokomotiva i naš voz krenu prema Danilovgradu.

Sutra dan evo ti ga opet onaj čovjek sa ženom na stanici, čekaju da uđu u naš voz. “Nemojte opet, da zbog vas voz ne može da krene sa stanice.”

“Neće, neće, mi smo bili griješni”, rekoše oni.”Mi smo bez znanja monaha uzeli bili jednu stvar iz Ostroga, kao za uspomenu mislili smo. Vratili smo je u manastir i zatražili oproštaj od Svetitelja i ispovijedili se. Vidjeli smo juče dobro kolika je cijena grijeha. Ali, hvala Bogu i Svetom Vasiliju što su bili ovako blagi prema nama. Što nas nisu ošamarili teškom kaznom”. Govorili su lagano. Svaku su riječ mjerili.

Oni me naučiše da slušam i vjerujem u čuda“.

„E to su bili čestiti ljudi, kad su imali hrabrosti da lični grijeh javno priznaju“, rekoh ja.

“Jeste, vala, čoče, rekoše to i ponoviše tu priču pred punim vagonom naroda, od kojih su se mnogi čudom čudili. Vidjeli su kako je svetac branilac pravde i svog manastira”.

Iz ovoga istinitoga čuda dobar su nauk naučili i oni, a i mi, jer “savjest je kao hiljadu svjedoka“, kaže vizantijska poslovica. I tako, veliki Svetitelj, čija čudesa teku vijekovima i u nedogled idu, ovim čudom daje odgovor na etičko pitanje – ne uzimaj tuđe.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!