Neobavezni, ali pitki susret sa Abdulahom Sidranom: Do Sarajeva se vozi sa taksistom Redžom

Na pitanje kako je odgovara: Nekog ću obradovati, a nekog okahriti – dobro! Čim hodam, govorim, pišem…, dobro sam šućur Bogu. Kad čujem glas “Avdo boluje”, možda i to ide meni u prilog, zbog nekih koji bi me ometali u rahatluku. Na sreću, Avdo nema oko sebe plaho srkletli ljudi…


Avdo Sidran je dobri čovjek. Za svakoga ima poneku lijepu, da bi njemu i onima oko njega bilo lijepo. Stalnno je u pokretu. Ako nije na sijelima sa rajom, onda je na svečanostzima posvećenim knjizi, poput maglasjkih “Mulabdićevih dana kulture” ili promocije knjige “Čuvarkuća” u Goraždu.

Tamo gdje on sjedi, mnogi bi da priđu, da se makar rukuju… Voli ga i poštuje narod. U svakom trenutku, s rukom na srcu, uzvraća toplinom riječi. Jednostavnost i neposrednost čine Avdu dobrim insanom, a stvaralaštvo akademikom.

Poput mudrog dede, svaku riječ izvaga prije nego što je izgovori, pogotovo pred onima koje prvi put susreće.

“Ponekad osjetim nelagodnost u ovakvoj razmjeni riječi s ljudima koji me znaju, a ja ništa ne znam o njima. Ne daj Bože, da koga povrijedim nesmotrenošću, pa volim uvijek priupitati da saznam nešto o takvom, iz usta takvog, bilo da se pozdravimo, bilo da prozborimo koju, onako, usput – kaže uvaženi sagovornik, uz koga je čovjek uvijek na dobitku.

O Sidranu su mnogi pisali ili govorili naširoko, mnogo toga je poznato, a želja potpisnika ovih redova je bila da ga predstavi iz jednog drugog ugla. Sidranova druželjubivost ili ljudovanje, kako bi to kazao Enko Mehmedbašić, je ona ljepša i vedrija stranica u životu ovog velikog stvaraoca.

“Svaki put se može knjiga napisati – kažu oni najbliskiji Avdagi, koji vodi uspješne bitke sa nekoliko bolesti. Gojaznost je rješavao uz pomoć Čaja za mršavljenje, za kojeg je recepturu smislio Suvad šendelj, a plasirala ga je posrnula firma N&K marketing.
„ Narod zna da sam ja prebolio neke bolesti koje se rijetko i teško savladuju, i da se duže od tri godine nalazim u rukama narodne, veoma uvažene ljekarke, Ramize Idrizović iz Bijelog Polja. Svako jutro i svaku večer već tri godine, uzimam njenu terapiju. To su važne tinkture od stotina trava, ubranih, pa sušenih, obrađivanih na Pešterskoj visoravni, i to baš tamo gdje se rodio Ćamil Sijarić. Tako da nema dana da ni o njemu ne mislim, kao da trava raste na groblju u selu Godijevo i Šipovica odakle je Ćamil.
Ta žena, ljekarka, slobodno je možemo tako zvati, je dobila certifikat Evropske unije za slobodan rad u zemljama Evropske unije. Ona drži predavanja na beogradskom univerzitetu, objavila je dvije knjige. Jednu prvenstveno o ljekobilju, a druga je ispovijest kako je ona od neuke žene, ne znam kojeg stepena obrazovanja, domaćice, postala svjeski čuven znalac narodne medicine.
Avdo u zadnje vrijeme živi na dvije adrese – sarajevskoj i goraždanskoj. Kaže, da je svoj svoj životni mir pronašao na Drini. U Goraždu. Tamo je, kako reče, rahat, odmaknut je od gradske tjeskobe i utrke sa životom.

“ Neću puno srkleta i zato izbjegavam, kad god mogu, duga putovanja i tegobne promocije – veli i dodaje:

“U kući na Drini imam svoj rahatluk kad pišem, duhanim, kad dušu prepuštam akšamluku… Otvorim prozor i do mile volje udišem havu. Dišem punim plućima, makar i s cigarom, ali lakše dišem nego u sarajevskom stanu. Jednostavno, u mojoj bašči se osjećam vedrije i zdravije.

“Goražde, gdje se, rekoh, osjećam najrahatnije, ima najljepši naziv onog mjesta gdje se ne kašlje, gdje insanu prestaju sve ovodunjalučke brige. To su Kolijevke. I tamo umrli treba da imaju miran san. E, tamo sam nanijetio da me presele, kad bude vakat da preselim…

Na pitanje, kakvog je zdravlja, Avdo reče:

“Nekog ću obradovati, a nekog okahriti – dobro! Čim hodam, govorim, pišem…, dobro sam šućur Bogu. Kad čujem glas “Avdo boluje”, možda i to ide meni u prilog, zbog nekih koji bi me ometali u rahatluku. Na sreću, Avdo nema oko sebe plaho srkletli ljudi…

Poznato je da Sidran najradije unajmljuje goraždanskog taksistu Redžu za prijevoz iz Goražda do Sarajeva. Jedan ponedjeljak, kada se Avduka vraćao sa ženom i djecom sa vikenda, djeca su morala u školu, Redžo ih je uredno dovezao taksijem do sarajevskog stana, a onda je okrenuo auto put Goražda. Čim je ušao u stan naš lijepi Avduka se pokajao, bezbeli, zato što je ostavio rahatluk, a vratio se u tjeskobu. Žena je odmah osjetila njegov nemir.

“Ženo, šta ću ja ovdje? Kako bi bilo da se vratim nazad? – kazao je.

Da ne bi srkletio, žena je udovoljila želji. Avduka je brže bolje okrenuo telefon i nazvao Redžu:

“Dokle si stigao?

“Do Lapišnice! – čulo se s druge strane žice.

“Dobri Redžo, vraćaj se po svog Avduku! (aura.ba/M. Smajlović)

Komentari

komentara