Mate Piškor, novinar o iskustvima sa kliničkom smrću: Kako da objasnim da me nisu probudili ljekari, nego moja davno umrla mama?

Pitam se je li moje iskustvo poput onih svjedočanstava o životu poslije smrti, jesam li ja to već bio na putu na onu stranu s kojeg sam ipak vraćen. Je li to bio samo san, reakcija mozga koji je ostajao bez kisika… Ne znam, i nije važno. Ja vjerujem.

Već 14 mjeseci živim novi život. U petak 20. januara/siječnja 2017. godine doživio sam težak srčani udar. Jedva sam preživio, reanimirali su me više puta, sedam dana život mi je visio o koncu, imao sam čudna onostrana iskustva, trebala mi je pomoć psihijatra da se vratim u normalu i velika briga i pomoć moje obitelji, žene, djece, rođaka, prijatelja.…

Da je na odjelu sisačke intenzivne kardiologije postojala kladionica, rekli su mi kasnije sudrugovi u borbi za život i medicinsko osoblje sisačke bolnice, na mene se niko ne bi kladio.

A sada, već više od godinu dana osjećam se dobro, lani u devetom mjesecu, nekih osam mjeseci poslije udara, prekinuo sam bolovanje i počeo raditi. I funkcioniram, ne kao prije, doduše i godine tu imaju udjela, a ne samo bolest.

Sve se dogodilo nenadano, kao što to uvijek biva, jer u 37 godina staža nikada, ni dana, nisam bio na bolovanju. Mislio sam da se bolesti, udari, problemi, bolovanja događaju drugima. No, dogodilo se meni. Bilo je to u petak 20. siječnja 2017. godine. Vani je bilo hladno, oko minus 15, snijeg do koljena. Otišao sam rano ujutro do grada kupiti kruh, podići novine na kiosku i vratio se kući. Na posao sam planirao nešto kasnije. Skuhao sam kavu za sebe, sina i ženu, kojoj je toga petka bio zadnji dan godišnjeg. Upravo tome što su žena i sin bili kod kuće mogu zahvaliti što sam živ.

Sjedili smo na svojim uobičajenim mjestima u toploj dnevnoj sobi. Bilo je ugodno, opušteno… Odjednom sam ispod lijeve ruke osjetio jaku bol, toliko intenzivnu da sam jauknuo.

Supruga i sin pogledali su me u čudu. Rekli su mi kasnije da sam bio blijed kao krpa, s velikim grašcima znoja po čelu i licu. Morao sam žurno na WC, dobio proljev, tjeralo me na povraćanje. Uz pomoć supruge legao sam u krevet. Mračilo mi se pred očima, bol je bila neizdrživa, kao da me netko bušilicom bode između rebara, nisam mogao disati.

Kažu da je hitna stigla za četiri do pet minuta od poziva. Ne znam što su mi radili, nisam bio svjestan puno toga. Ni dan – danas ne znam detalje ni punu istinu o tome koliko je bilo kritično, ali se zato sjećam medicinske sestre Sjećam se gužve oko mene, maska za kisik, injekcije, vađenje krvi. Kao u podsvijesti čujem kako ni na što ne reagiram, da me ne mogu u takvom stanju prevesti u Vinogradsku bolnicu u Zagreb, da me moraju stabilizirati.

Osjećam kako me okreću na krevetu, vrućinu, hladnoću, ne znam što mi rade. Bol ne jenjava, ne mogu do zraka. U bunilu pomislim što rade moji: hoću li ih više vidjeti? Znam da su žena i sin sigurno u bolničkoj čekaonici. Je li im tko daje informacije o mojem stanju?

Vidim medicinske sestre, doktora Šolića i doktoricu Balenović kako nešto rade oko mene. Kaže mi dr. Dijana Balenović: “Sad ćemo vas prevesti u Vinogradsku, doživjeli ste teški infarkt.

Ne pamtim kada smo stigli niti se sjećam puta do operacijske dvorane. Nepoznati ženski glas kaže mi: “Gospodine, čujete li me? Sada ću vam obrijati prepone, prsa i ruke. Evo, stiže i doktor. Ne bojte se, nećete ništa osjetiti, možda samo toplinu u prsima kada pustimo kontrast”. Rekla mi je ta nepoznata sestra i ime, no nisam ga zapamtio.

Netko me je potapšao po ramenu: “Dobar dan, Mate, ja sam dr. Gabrić, ja ću obaviti zahvat na vama”. Bol u prsima, posebno pod rukom, još je jača. Neizdrživa. Na tren sam pomislio: “Daj Bože da umrem, ne mogu to više izdržati”, no vrlo sam brzo otklonio te crne misli.

Vidio sam monitore oko sebe, svoje srce kako kuca, žile, doktora Gabrića sveg u zelenom. Čuo sam doktore kako razgovaraju o tome kako nema protočnosti, kako ne mogu probiti začepljenje, zatim:

‘Ajde, probaj još jednom, potrudi se, gubimo čovjeka”. Pomislih: “Jel’ to oni mene gube? Drži se, ne daj se, ne daj da te izgube. Pomozi mi, dobri Bože”.

Uto začuh: “Imamo protočnost, nije baš savršeno, ali je dobro.

Bol je polako jenjala. Što je najvažnije, mogao sam lakše disati. No, nisam bio do kraja priseban. Osjetio sam da me voze iz operacijske dvorane na odjel intenzivne skrbi. U malom hodniku pred liftom vidim suprugu. Prišla je i primila me za ruku. Nijemo sam je gledao uplakanu, i sam u suzama. Na odjelu me odmah posjetio dr. Gabrić, pojasnio mi je što su mi radili te da će me već ujutro vratiti u Sisak jer na odjelu imaju gripu, a gripa bi za mene bila kobna.

Prebacuju me u subotu ujutro u Sisak, na kardiologiju, na intenzivni odjel. Noću sa subote na nedjelju i dan kasnije liječnici u Sisku borili su se za moj život. Piše u otpusnom pismu iz Opće bolnice “Dr. Ivo Pedišić” Sisak kako “prvi dan hospitalizacije dolazi do paroksizma fibrilacije atrija uz brzi odgovor ventrikula, a drugi dan i paroksizma atrijske tahikardije”. Ni dandanas ne znam detalje ni punu istinu o tome koliko je bilo kritično. Ipak, nečega se živo sjećam iz tih dana borbe za moj život.

Jedne od tih kritičnih noći, kada nitko sa sigurnošću nije mogao reći hoću li se izvući, jedna mlada medicinska sestra prekrižila se i pomolila iznad mene. Pitao sam je zašto je to učinila. Odgovorila je:

“Bili ste vrlo kritično protekla dva dana pa sam se uplašila da vam opet nije dobro jer su uređaji to signalizirali. No, srećom, samo vam se odvojila jedna elektroda spojena na prsa”.

Iz noći sa subote na nedjelju, 21. na 22. siječnja, imam jednu prekrasnu uspomenu.

Vidio sam, kao da gledam s balkona, sebe u bolnici, na svojem krevetu, i doktore i sestre kako nešto rade po meni. Oko mene je bila čudna blještava izmaglica. Podsjećala me na ranojutarnju maglu kroz koju se probija sunce, toliko puta doživljena slika iz mojeg sisačkog kraja. Vidim, dok medicinska ekipa i dalje nešto radi oko mene, kako iz magle, iz svjetla, izlazi žena u dugoj bijeloj haljini, duge crne raspuštene kose i sjeda uz mene na krevet. Pogladila me prstima po licu i rekla: “Hajde, sine, budi se” i otišla.

Prepoznao sam svoju davno umrlu mamu. Nije mi bilo čudno što je tu, iako je umrla, nego što je sva u bijelom i što joj je kosa crna. Ne sjećam se da je bijelo nosila ikada, nego uvijek tamno, crninu, jer je vječno za nekim žalovala. A posijedjela je davno prije smrti. Odlučio sam je poslušati i otvorio sam oči.
Čuo sam glas: “Evo ga, otvorio je oči, diše, imamo normalan ritam, tlak dolazi u normalu”.

Šutio sam, kako da bilo kome objasnim da me nisu probudili oni, nego moja davno umrla mama. Hoće li mi se smijati? Pitao sam se kasnije, ni sada ne znam tačan odgovor, je li to moje iskustvo slično onim zapisanim svjedočanstvima o životu poslije smrti, jesam li ja to već bio na putu na onu stranu s kojeg sam ipak vraćen. Je li to bio samo san, priviđenje, panična reakcija mozga koji je ostajao bez kisika… Ne znam, i nije važno. Ja vjerujem. (Živim hr.)

Komentari

komentara