Bolna priča jedne majke: Dragi sine, šta će mi puni džepovi kada mi je srce prazno!

Ispovijest majke čiju sudbinu dijeli hiljade žena na Balkanu: Pitala sam sina kad će da se oženi, a on joj odgovorio: “Mama, ja odlazim odavde… U ovoj priči prepoznaće se mnogi čija su djeca otišla trbuhom za kruhoom

Često se prisjećam vremena kada se sa jednom platom moglo ići na odmor, kada je mogao da se kupi namještaj, i da ti opet ostane dovoljno para za jelo i račune. A sada?

Danas se veoma teško živi. Ovo je krpljen život. Kada se otvori jedna rupa, moliš se da ti stigne penzija ili plata do 15-tog da bi je mogao zatvoriti, da platiš račune, a ako nešto i ostane da kupiš hranu, a ako ne, opet ćeš pozajmljivati, i tako u krug, počela je svoju ispovjest jedna anonimna gospođa.

Ovakav uvod nije bio slučajan. Njei egzistencionalni problemi su vezani i za njenog sina, radnika, koga bi majka htjela da vidi sretnog i oženjenog, ali je to u Makedoniji sa sadašnjim primanjima gotovo nemoguće.

Imam dva sina, nastavila je majka svoju ispovijest. Jedan se odavno oženio i otišao od kuće, ali drugog sam rodila u 40-toj godini i on je još samnom. Ja sam penzioner sa 8.000 denara (130 eura), a on radnik u privatnoj firmi sa platom nešto preko 200 eura. Ranije sam znala da ga pitam:
“Sine, imaš li djevojku, da li ću dočekati snahu i da ti zaigram na svadbi”?.

Umjesto odgovora, samo bi me tužno pogledao i povukao se u sobu. Nisam ga shvatala zašto tako reaguje, i ljutila sam mu se. Mislila sam, evo živjet će zajedno sa mnom, a ja ću im pomagati koliko mogu. Ali, to je bilo samo moje mišljenje, a njegovo je bilo potpuno drugačije, od koga mi se srce cijepalo…

Prije neki dan sam ga zatekla raspoloženijeg. Sjela sam do njega, uhvatila za ruku i upitala:

“Sine moj, kako si. Djeluješ mi umorno i razočarano. Da li si sretan?”…

Ćutao je, da bi na kraju izustio:

“Ne, mama, nisam sretan”, pa nastavio:

“Pitaš me da li imam djevojku. Ne, mama, nemam. Osjećam se bijedno i od same pomisli da bi trebao da je doveden u naš dom gdje nema kuhinje, gdje su stari kreveti, stari namještaj, prozori… Pomišljam, koja bi me takvog uzela. Ljubav? Samo od nje se ne živi, ljubav ti neće dati pare za hranu, za odjeću, ona ti neće platiti račune, samo će te posvađati i uništiti…”.

Niz moje staro i izborano lice otkotrljala se jedna suza. Ne mogu da opišem tugu koja me je obuzela. Pogledala sam sina – visok, lijep, zdrav i prav, i snažno sam ga bez riječi stisnula za ruku.

“Mama, ja odlazim odavde”, izustio je. “Znam, biće mi teško i mučno, ali moram da idem u pečalbu. Ne mogu da ti obećam da ćeš dočekati da me vidiš kao mladoženju, ali ću ti uvijek pomagati koliko mogu”.

To me je baš rastužilo. Otišla sam u krevet, legla i sklupčala se. Cijelu noć sam razmišljala kako mogu da mu pomognem i da li sam mu dovoljno dala u životu…

Otišao je u Kanadu, tamo daleko, daleko. Prije odlaska napravio mi je Skajp i otvorio Fejsbuk profil da bi smo mogli da komuniciramo…

Tri godine se mučio, ali isplatilo se. Konačno se snašao. Uz osmjeh mi je svako veče preko interneta govorio:

“Ej, mama, kada budem došao kupiću ti sve što ti treba u kući, šetaću te…”.

Bila sam presrećna zbog njega, ali prazna u srcu i duši. Naokolo sam slušala priče u stilu tebi je lako, sin ti pomaže, a ja sam sam u sebi govorila:

“Eh, da mi je u blizini. Šta će mi puni džepovi kada mi je srce prazno”. (skopjeinfo.mk)

Komentari

komentara